Nepune dvije godine nakon objavljivanja knjige Božje je ime Milosrđe objavljena je nova jedinstvena knjiga-intervju pape Franje pod naslovom Oče naš, u kojoj Papa tumači riječi i smisao najdraže kršćanske molitve koju je sam Isus naučio moliti svoje učenike.
U ovoj dragocjenoj knjizi papa Franjo jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava molitvu Očenaša odgovarajući na pitanja što mu ih postavlja o. Marco Pozza, poznati teolog i zatvorski kapelan. Ovaj otvoren i prisan razgovor te brojna konkretna pitanja upućena Papi omogućuju svima dublji pogled na dobro poznatu molitvu te njezino sveobuhvatno razumijevanje i primjenu na svakodnevnicu svakog čovjeka. Tumačeći pažljivo i redak po redak molitvu Očenaša papa Franjo povezuje pojedine zazive molitve sa stvarnim životom te iznosi brojne zgode koje je doživio kao svećenik i kardinal u Buenos Airesu, ali ujedno iznoseći i nemire i nade muškaraca i žena današnjice. Sve to ovu knjigu čini vrlo životnom i korisnom svim ljudima budući da ona omogućava da Isusova molitva Očenaš postane vodič za život pun smisla i svrhovitosti.

(Preuzeto sa stranica Verbuma)

U predgovoru knjige autor upozorava da razmatranja u knjizi nemaju nikakve pretenzije za sustavnim tumačenjem katolicizma. Budući da se život ne da strpati u pojmovne ladice sustava, tako ni vjera, jer je vjera život u Kristu. Promišljanja nastoje izreći život Katoličke crkve, kako bi katolici mogli pomoću toga izričaja još više živjeti život Crkve. Autor se nada da će ti ograničeni i skromni teološki izričaji biti životni, da će ipak zračiti životom, življenjem Katoličke crkve. U predgovoru se također ističe da teološki izričaji u knjizi ovdje imaju oblik teza. Takav pristup katolicizmu u obliku teza, unatoč njegovoj slabosti zbog nepotpunoga teološkog obrazlaganja, čini nam se puno prikladnijim u ovom vremenu razvodnjavanja katolicizma i vjere u Isusa Krista. Tezama se želi dati jasnoću katolicima, podsjetiti ih što je bit katolicizma, kako bi i sami bili više katolici, kako bi se zahvalno divili ljepoti i snazi katolicizma.

Zbornik je dvojezični, hrvatsko – engleski, a urednici su izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Šimo Šokčević. Sadrži devet radova koji žele ponuditi nadahnjujuće poticaje za razumijevanje melankolije, kao i za prevladavanje različitih oblika depresije.

„ Melankolija je jedan od pojmova bez kojih je vrlo teško razumjeti europsku kulturu. Gledajući kroz povijest, melankolija je oduvijek bila središnja kulturna tema, prisutna u filozofiji, teologiji, umjetnosti, književnosti još od antičkih vremena, kroz srednji vijek, u renesansi, romantizmu pa sve do aktualnih psihosocioloških shvaćanja melankolije kao depresije. Pojam melankolija prvotno je artikulirao još slavni Hipokrat, a kasnije ga preuzimaju i produbljuju Aristotel, Galen, arapski fizičari i dr. Melankolija je već od antike pa do danas ambivalentan fenomen. S jedne strane predstavlja nešto pozitivno, svojstvo velikih, izvrsnih ljudi, a s druge pak strane nešto negativno, svojstvo osoba koje su se otuđile od bogova, Boga, ljudi i samih sebe. Stoga i prilozi u ovom zborniku tematiziraju oba vida toga tako složenoga fenomena. Pod pozitivnim vidom uglavnom se o melankoliji progovara u renesansnom kontekstu. Možemo izdvojiti talijanskoga filozofa Marsilija Ficina koji je isticao da je melankolija karakteristika mislilaca i filozofa. To njegovo promišljanje pokazat će se kao iznimno utjecajno na oblikovanje pozitivnoga viđenja melankolije u različitim oblicima. Tako se smatra da je on utjecao i na poznatoga slikara Albrechta Dürera, napose na njegovo djelo Melankolija. U književnosti vrijedi spomenuti Miltonovu poemu Il Penseroso u kojoj autor na osobit način slavi melankoliju. Također, u Shakespeareovu Hamletu vidimo prikaz melankoličnoga junaka čije je otuđenje i neodlučnost možda najbolja alegorija modernoga subjektiviteta danas, u 21. stoljeću. Općenito gledajući, može se primijetiti da je melankolija u povijesti bila neki oblik pomodarstva, pokazatelj svojevrsnoga glamura, raspoloženje koje je poželjno i koje može biti izvor stvaralaštva. Kasnije je, u britanskom i njemačkom romantizmu, melankolija krucijalna tema u Goetheovim Patnjama mladoga Werthera te u Keatsovoj Odi melankoliji. Kant također vrlo pozitivno piše o melankoliji u svome djelu O lijepom i uzvišenom. Barem se na tome tematskome stupnju melankoliju promatra kao intenzivnu refleksiju gdje da bi osoba mogla istinski cijeniti ljepotu ili iskustvo ljubavi, ona mora poznavati melankoliju…“ (Iz Predgovora)

Ove godine navršilo se 60 godina od smrti dr. Andrije Živkovića, đakovačkog svećenika, koji je nakon svećeničkog ređenja u svojoj biskupiji obnašao više službi, a potom postao redoviti profesor moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga nam otkriva dr. Andriju Živkovića kao čovjeka koji se zanimao za mnogo područja: od moralne teologije, filozofije i književnosti do dogmatske teologije, psihologije i srodnih znanosti. Ona također pokazuje Živkovićev odmak od noldinovskog koncepta morala dužnosti utemeljenog na autoritetu i približavanje moralu kreposti, osobito u svjetlu teološke misli sv. Tome Akvinskog i poimanja savjesti kao kreposti razboritosti. Zahvaljujući pronalasku Živkovićeva osobnog Dnevnika, u knjizi se donosi ispravak više netočnih podataka o njegovu životu i radu, ali i omogućava bolje razumijevanje vremena u kojem je živio te daje uvid u njegova osobna promišljanja i filozofsko-teološku misao. Razumljiviji nam je i veliki zaokret koji je učinio kad je, umjesto uobičajenih latinskih priručnika moralnog bogoslovlja, za svoje studente na Fakultetu u Zagrebu te za svećenike u pastoralu prvi sastavio i objavio Katoličko moralno bogoslovlje, priručnik moralne teologije na hrvatskome jeziku u tri sveska.

Ovaj dokument objavio je još, sada već, sveti Ivan Pavao II. 1989. godine, a razloge je naveo sam u uvodu: „O stotoj obljetnici objavljivanja enciklike Quamquam pluries pape Leona XIII. i tragom višestoljetnog čašćenja svetog Josipa, želim vam, draga braćo i sestre, ponuditi na razmatranje neka razmišljanja o čovjeku kojemu je Bog 'povjerio na čuvanje svoja najdragocjenija i najveća blaga' (…) Uvjeren sam, naime, da će ponovno razmišljanje o sudjelovanju Marijina zaručnika u Božjem planu spasenja omogućiti Crkvi, koja zajedno s cijelim čovječanstvom kroči prema budućnosti, uvijek iznova pronalaziti vlastiti identitet unutar toga otkupiteljskog nauma, koji ima svoj temelj u otajstvu utjelovljenja. Upravo toga otajstva Josip iz Nazareta bio je 'dionik' kao nijedna druga osoba, izuzev Marije, Majke Utjelovljene Riječi. On je u tome sudjelovao zajedno s njom; on je bio uključen u stvarnost toga spasenjskog događaja; on je bio čuvar iste ljubavi, čijom nas snagom vječni Otac 'predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu“ (Ef 1,5)“.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti