U povodu 50. obljetnice Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice katoličkoga vjeronauka u školi te, kako navode, „zauzetijega promišljanja o novom shvaćanju župne kateheze“, dvojica vodećih hrvatskih katehetičara, obojica predstojnici Nacionalnoga katehetskog ureda HBK, objavila su ovaj inovativni priručnik pastoralno-katehetskog usmjerenja i kao građu za temeljitiju obnovu 'projekta odgoja u vjeri' u župnoj zajednici.

Svojom osnovnom tezom da je kateheza najuzvišeniji čin kršćanske ljubavi i da je njezin cilj zrelost vjere, autorski dvojac aktualnu krizu kateheze predstavlja kao providnosnu priliku za vraćanje izvornim načelima katehetskog djela Crkve iz kojih je moguće ostvariti nove i plodne pastoralno-katehetske korake. Temeljno usmjerenje autora je da Crkvu treba živjeti kao zajedništvo skromnosti, malenosti, manjine, a katehezu ostvarivati prije svega kao strpljivo djelovanje prema odraslima kojima treba pomoći da (p)ostanu kršćani, te kao djelovanje u župnim vjerničkim krugovima u kojima se sigurno raste u ljubavi, spoznaji, slavlju i zajedništvu.

Ova je studija nastala kao prinos novoj evangelizaciji koju promiču posljednje pape, a zaključujući je autori se i sami pitaju je li moguće premisliti i obnoviti župnu katehezu na drukčijim osnovama, a time i stimulirati 'novo lice' župne zajednice, potvrđujući to riječima pape Franje: „Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo svako evangelizacijsko djelo uvijek je novo“.

Poznati engleski srednjovjekovni svetac Elrad Rivalenski, čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, pred sam kraj svojega života napisao je spis „O prijateljstvu“, u kojemu dolazi do izražaja dubina misli i promišljanja srednjovjekovnog monaha. Svrha djela je podučiti mlađu subraću iz samostana o prijateljstvu. Oslanjajući se na Ciceronov tekst o prijateljstvu, na Jeronimove, Augustinove te biblijske tekstove, Elrad psihološki vrlo promišljeno piše o prijateljstvu u svim njegovim dimenzijama, te posebno inzistira na ravnoteži između razumske i emotivne dimenzije. Prijateljstvo opisuje kao cjeloživotni proces rasta i sazrijevanja čovjeka na području njegovih međuljudskih odnosa. Iako smješteni u srednjovjekovni monaški kontekst, sva zapažanja, savjeti i  upozorenja mogu se vrlo lako primijeniti u životu svakog pojedinca i pokazati mu put izgradnje na tom važnom području ljudskog života.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

»Timej će možda uvijek ostati najneusporedivije Platonovo djelo, kao što je dugo vremena vrijedio kao njegovo glavno djelo. Takve mješavine svećeničkog dostojanstva i groteskne šale, najviše apstrakcije i najšire empirije, matematike i fantastike ranije nije bilo, a niti se ikada ponovno pojavila. (...) Nijedna prava prirodna znanost ne može postojati bez toga da zna za svoju vlastitu povijest. A u toj povijesti jamačno nema nijednog pojedinačnog pisanog djela koje je djelovalo tako duboko i tako široko kao što je to slučaj s Timejem. Napisati povijest njegova utjecaja bila bi velika zadaća, za koju bi se historijsko istraživanje moralo povezati s prirodoznanstvenim i medicinskim« (Paul Friedländer)

»Platonov dijalog Timej  jedna je od prvih rasprava o filozofiji prirode u cjelokupnoj zapadnjačkoj povijesti, koja je možda više od bilo koje druge utjecala na povijesni hod filozofije prirode i prirodne znanosti. (...) Iznimna, štoviše središnja važnost Platonova Timeja u dugom razdoblju europske povijesti sve do sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, počivala je na kasnije više nikad dostignutoj sintezi kozmoloških, prirodoznanstvenih, psihologijskih, fizio-logijsko-medicinskih spoznaja s onima čisto teoretske, naime ontologijske, teologijske i etičke naravi. (...) U novije vrijeme, poglavito od tridesetih godina 20. stoljeća, učestalo se javljaju pokušaji da se naučavanja izložena u Timeju povežu s najnovijim fizikalnim spoznajama, prvenstveno onima polučenima u obzoru kvantne fizike i teorije fluidnih čestica i polja« (Damir Barbarić).

Mnogo je događanja, promjena i procesa koji su obilježili hrvatsku povijest u »dugom « 19. stoljeću bez čijeg se poznavanja ne može shvatiti ni hrvatska suvremenost. Slijedeći svekoliku heterogenost hrvatskih zemalja u 19. stoljeću, a sa željom da se čitateljima predstave glavne razvojne odrednice toga doba, ova je knjiga podijeljena u tri velike tematske cjeline. Prva cjelina daje opći pregled, odnosno temeljne razvojne sastavnice na općehrvatskoj razini počevši od osnovnih odrednica političke povijesti, preko institucija izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, demografskih kretanja, hrvatskog iseljeništva i Hrvata u susjednim zemljama, donosi prikaz strukture hrvatskoga društva uvažavajući regionalne posebnosti, prati nadalje širenje modernih političkih ideja i ideologija te nacionalno-integracijski proces i oblikovanje moderne hrvatske nacije, zatim gospodarski razvoj hrvatskih zemalja, ustroj različitih vjerskih zajednica kojima su pripadali stanovnici Hrvatske u 19. stoljeću, kulturni i intelektualni razvoj te svakodnevni život stanovnika hrvatskih zemalja.
Druga tematska cjelina slijedi metodološki pristup primijenjen u prvoj cjelini i sve navedene aspekte povijesne stvarnosti hrvatskih zemalja u 19. stoljeću istražuje i prati na razini pojedinih hrvatskih regija. Naposljetku, treća tematska cjelina prikazuje hrvatske zemlje u međunarodnom kontekstu, s težištem na onim zemljama s kojima su hrvatske zemlje tijekom »dugog« 19. stoljeća bile državnopravno povezane ili su imale značajnije političke, gospodarske i kulturne veze i kontakte.

Na kraju svakoga teksta donosi se izbor iz relevantne literature, a u nekim tekstovima i izbor najvažnijih izvora. U knjizi se donosi desetak povijesnih karata, posebno izrađenih za ovo izdanje, a tekst prate i nadopunjuju brojne zanimljive ilustracije i grafikoni. Knjiga je rezultat rada više od dvadeset znanstvenica i znanstvenika, mahom srednje i mlađe generacije, a osim povjesničara svojim prilozima prisutni su i pravni povjesničari, povijesni demografi, politolozi i etnolozi. Otvorenost prema novim koncepcijama, suvremenim temama i pristupima svakako su glavne odlike ove knjige te se nadamo da ce ih prepoznati i čitatelji – od znanstvenika i studenata različitih humanistickih i društvenih disciplina do najširega kruga čitatelja zainteresiranih za hrvatsku povijest i baštinu.

O »dugom« 19. stoljeću pišu: Juraj BALIĆ Tihomir CIPEK Dalibor ČEPULO,  Ljiljana DOBROVŠAK,  Zoran GRIJAK,  Zlatko HASANBEGOVIĆ,  Željko HOLJEVAC,  Arijana KOLAK BOŠNJAK,  Mirela KREŠIĆ,  Marino MANIN,  Dragan MARKOVINA,  † Tomislav MARKUS,  Kristina MILKOVIĆ ŠARIĆ,  Aleksandra MURAJ,  Filip NOVOSEL,  Robert SKENDEROVIĆ,  Slavko SLIŠKOVIĆ,  Dinko ŠOKČEVIĆ,  Vlasta ŠVOGER,  Marko TROGRLIĆ,  Jasna TURKALJ,  Josip VRANDEČIĆ,  Božena VRANJEŠ-ŠOLJAN,  Milan VRBANUS,  Zdravka ZLODI,  Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE i Dinko ŽUPAN. 

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske

Kad se dobrima dogodi zlo“Ljudi koji su pročitali ovu knjigu neprestano me pitaju vjerujem li u čuda. Naravno da vjerujem. No, katka­da se moramo potruditi da čudo nađemo jer se ne pojavlju­je uvijek u očekivanom obliku. Kada roditelji teško bolesnog djeteta skupa s ujacima, stričevima, tetkama, bakama, djedovima i svim članovima svoje crkve ili sinagoge mole za čudesno ozdravljenje, a dijete ipak umre, treba li zaključiti da se čudo nije dogodilo? Jesu li naše molitve izigrane? Ili se, možda, čudo ipak dogodilo? Čudesnog ozdravljenja nije bilo – neke su bolesti neizlječive. No, možda je čudo da se brak roditelja održao unatoč napetosti koji izaziva smrt djeteta. Možda je čudo da je zajednica zadržala vjeru nakon što je spoznala da na ovom svijetu nevina djeca obolijevaju i umiru. Kada vidimo slabe kako su ojačali, plahe kako su ohrabreni i sebične kako postaju velikodušni, znamo da smo svjedoci čudima u nastajanju. Vidio sam takva čuda kako se događaju (neka su se dogodila i meni). Vjerujem da smo ih svi vidjeli.” (iz Predgovora)