„Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi: 'Oče, oprosti im, ne znaju što čine!' (…) Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan (usp. Izl 34,6), njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život“, stoji, među ostalim, u Apostolskome pismu kojega je papa Franjo napisao na kraju Izvanrednoga jubileja milosrđa objavljenoga u Rimu, 2. studenoga o svetkovini Isusa Krista Kralja svega svijeta, 2016. godine.

Ova knjiga intervjua s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere vodili su novinari Johannes Marten i Philipp V. Studnitz još 2005. godine, dok Müller još nije bio imenovan na sadašnju službu, ali je vršio službu regensburškoga biskupa. U to vrijeme on još nije pripadao najpoznatijim vodećim crkvenim ljudima, ali je već dugo pripadao najpriznatijim teolozima svijeta. Prema uvodnim riječima voditelja intervjua Martena, uza svekoliko povijesno svrstavanje i teološka tumačenja regensburški je biskup „stalno uspostavljao most s našim današnjim životom: Koju su sliku čovjeka zacrtali praoci u Bibliji? Što je ovomu Isusu iz Nazareta stvarno bilo važno? Što je čovjekovo određenje u ovome svijetu? I naposljetku: Koji zahtjev postavlja kršćanstvo nama danas? Odgovor je Gerharda Müllera, toliko ćemo unaprijed reći, posve nedvosmislen: To je zahtjev koji je nečuven, koji nas svaki dan iznova izaziva, odnosno mora izazivati – svejedno je jesmo li laici ili biskupi“.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

„Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi“ nova je knjiga dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa“ je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji.

Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago
neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Ovi tekstovi otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo kršćanskoga braka – trudeći se zaštititi ih od svih devijacija koje su postojale nekada kao i danas – po čemu onda imaju trajnu
duhovnu vrijednost.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu
preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.
Uistinu, oni su "oci" Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist –
izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.
Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.