U Leksikonu hrvatskoga srednjovjekovlja, objavljenom u suradnji Školske knjige i HAZU-a, eminentni stručnjaci i poznavatelji kulturne baštine hrvatskoga srednjovjekovlja predstavljaju bogatstvo europske, svjetske i nacionalne kulturne baštine. U tekstualnom dijelu sadržano je gotovo sve što su Hrvati ostvarili na razini književnih, filozofskih, umjetničkih i drugih znanstvenih postignuća i tako pridonijeli europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Leksikon sadrži ukupno 1200 autorskih kartica teksta. Podijeljen je tematski na četiri zaokružene cjeline u kojima se obrađuju osobe, događaji, pojmovi i kronologija. 
Interdisciplinarnim pristupom na stranicama Leksikona dobivamo uvid u tisuću godina povijesti koja se odigrala na prostorima koje danas baštinimo, a obilježili smo ih i obogatili našom pisanom kulturom koja je u ranome srednjem vijeku bila trojezična (hrvatski, srednjovjekovni latinski, staroslavenski/crkvenoslavenski) i tropismena (latinica, glagoljica, ćirilica) te umjetničkim izričajem na hrvatskom društvenom i političkom prostoru.

Preuzeto sa stranica Školske knjige

Simpozij, prigodom 200. obljetnice rođenja đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayerova, održan je u Đakovu od 1. do 2. listopada 2015. godine. Uz ovaj, đakovački Simpozij, organizirana su još dva simpozija, i to u Beču i u Rimu. Đakovo, Beč i Rim na poseban su način bili povezani sa Strossmayerom. U Đakovu je
stolovao tijekom 55 godina, s Rimom je bio povezan kao sa središtem Katoličke crkve, a s Bečom kao s glavnim gradom Habsburške Monarhije i svojim boravištem tijekom školovanja.

Strossmayer se borio za teritorijalno jedinstvo Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Upravo zbog toga predavači su istražili njegov utjecaj uDalmaciji i Istri. U Istri je bio blisko povezan s porečko-pulskim biskupom i prosvjetiteljem Jurjom Dobrilom (1812.-1882.) te s onima koji se predvodili Hrvatski
narodni preporod, okupljeni oko preporodnoga lista Naša sloga. Zakašnjelim preporodnim idejama u Dalmaciji, preko financijske i moralne podrške, Strossmayer je dao važnu pomoć i poticaj u organizacijskom smislu. Posebnu brigu i ljubav Strossmayer je pokazivao prema Bosni i Hercegovini. On je nosio naslov bosanskoga
biskupa. Zbog toga je smatrao da treba vratiti Bosnu pod svoju jurisdikciju. Strossmayer je više puta posjetio Bosnu, još za vrijeme turske vladavine. Bio je upoznat s veoma teškim položajem Katoličke crkve. U Đakovu je 1857. godine osnovao kolegij za bosanske franjevce kako bi u njima ojačao hrvatsku nacionalnu
svijest. To, dakako, nije odgovaralo Mađarima. Oni su, nakon teške borbe protiv biskupa Strossmayera, uspjeli premjestiti bosanske klerike u Ostrogon. Osim političkoga, na Simpoziju je predstavljeno Strossmayerovo crkveno, kao i kulturno djelovanje. Crkveno djelovanje bilo je usmjereno prema jedinstvu Crkve,
prema pastoralu u vlastitoj biskupiji, a osobito se istaknulo u gradnji nove, velebne katedrale. Strossmayerova dva gesla: »Prosvjetom k slobodi« i »Sve za vjeru i Domovinu« otkrivaju nam širinu njegova djelovanja. Đakovačka katedrala, osim »slave Božje«, imala je za cilj i kulturno uzdizanje hrvatskoga naroda. Zbog svoje iznimne
ljepote i grandioznosti ona se uzdigla i iznad hrvatskih granica. Kupovanjem i darivanjem vrijednih umjetničkih slika gradu Zagrebu, Strossmayer je obogaćivao u kulturnom smislu hrvatsku prijestolnicu. Preko F. Račkoga on daje ideje i smjernice o restauraciji crkve sv. Marka u Zagrebu, kao i o restauraciji same katedrale...

Strossmayer je vjerovao u uskrsnuće hrvatskoga naroda. Svjestan je bio da to ne će doživjeti, ali da će se iz svega srca u vječnosti tomu uskrsnuću i radovati. Hrvatskomu, u političkom smislu gotovo »nepoznatomu narodu«, dao je institucije koje će biti temelj za njegovo političko uskrsnuće. Hrvatska u drugoj polovici 19. stoljeća ne samo da nije bila samostalna, nego je vodila tešku bitku u oblikovanju i čuvanju nacionalnoga, crkvenoga i kulturnoga identiteta. Uloga je Strossmayera u tom nastojanju bila neizmjerna.

(Iz uvoda)

Hans Urs von Balthasar je govorio o Crkvi kao zaručnici, osobi. Crkva je posve ona sama u osobama, i ona je u svojoj čistoj cjelovitosti u onima od čijega je "da" nastala: u Mariji, Gospodinovoj majci. Balthasar, ivanovski i ignacijevski kršćanin, poglavito je bio marijanski čovjek.

Znao je za ono karizmatsko u Crkvi, za uvijek novo puhanje i djelovanje Duha, koji stvara novi život upravo ondje gdje ga mi ne tražimo i ondje gdje nam se on često uopće ne bi svidio. Znao je za značenje ženskoga u Crkvi, za veliki znak djevičanstva i majčinstva. Od Marije se učio poniznosti i poslušnosti, ali i odgovornu djelovanju u tjelesnosti djelotvorne ljubavi... Konačno, od Marije je posebice naučio da je izvor svake plodnosti u Crkvi kontemplacija, bez koje akcija postaje prazna uposlenost. Naučio je da Božja riječ prebiva u šutnji i tišini i da samo ovdje dozrijeva njezina velika plodnost. 

Benedikt XVI.

Nakon odlično primljene knjige istih autora, kardinala Roberta Saraha i novinara Nicolasa Diata „Bog ili ništa“, ova je knjiga posvećena tišini, s jedne strane kao temeljnome preduvjetu vjere i boravka u Božjoj nazočnosti, a s druge strane kao obrani od, kako je već u podnaslovu istaknuto, „diktature buke“.

Razgovor je posvećen papi emeritusu Benediktu XVI, „velikom prijatelju Božjem, učitelju tišine i molitve“, zatim mons. Raymondu Mariju Tchidimbu, negda nadbiskupu Conakryja, „zatvoreniku i žrtvi okrutne strahovlade“ te na koncu „svim bezimenim kartuzijancima, koji gotovo tisuću godina traže Boga“ i na čijoj se tišini nadahnjuje i kardinal Sarah.

Knjiga obiluje dubokim uvodima i divnim svjedočanstvima kršćanskog života i snage tišine, a veliki povod za ovaj razgovor bilo je iskreno  kardinalovo prijateljstvo s mladim kartuzijancem Vincentom-Marie de la Resurrection koji je, prikovan uz bolesničku postelju, živio „u potpunoj nebeskoj šutnji“. Susret s tim redovnikom i snaga koju je na kardinala Roberta Saraha ostavila ta šutnja bila je povod za razgovor o važnosti tišine u ljudskome životu. „Snaga tišine ne bi nikad bila nastala bez brata Vincenta. Pokazao nam je koliko je  tišina u koju ga je bolest uronila omogućivala da sve dublje ulazimo u bit stvari. Božji razlozi su uvijek tajanstveni. Zbog čega je stavio na tako teška iskušenja toga radosnog dječaka koji nije tražio ništa? Čemu bolest tako okrutna, tako silovita, tako bolna? Zašto se dogodio taj uzvišeni susret između jednog kardinala iz crkvenog vrha i bolesnika zatvorena u sobi? Tišina je osolila tu povijest. Tišina je bila dizalo prema nebesima“, piše uvodno novinar Diat.

Ova knjiga čitatelja će uvesti u čudesan i zanosan svijet tišine ispunjen Bogom, a za praktičnu pobožnost nudi i nevjerojatno lijepe „Litanije poniznosti“ koje je, nakon povlačenja s dužnosti državnoga tajnika Svete Stolice, sastavio kardinal Rafael Marry del Vala. ( Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti)

U ovoj knjizi poznati katolički teolog kardinal Leo Scheffczyk, prepoznavajući znakove vremena, daje cjelovit i zaokružen biblijski prikaz Marije kao Bogorodice, Isusove majke i prve učenice, zatim njezine uloge u Crkvi i kršćanskomu štovanju, a potom i prikaz njezina djelovanja tijekom povijesti, sve do suvremenih ukazanja. Posljednju veliku cjelinu ove knjige kardinal Scheffczyk posvetio je ukazanjima u Fatimi, gdje se lako mogu prepoznati sve osobine Marije koje nalazimo u Bibliji i u tradiciji Crkve.

Blažena Djevica Marija od početka kršćanstva ima posebno mjesto u Katoličkoj Crkvi i u povijesti spasenja, no posljednjih desetljeća česte su kritike pobožnosti i štovanja Blažene Djevice Marije kako feminističkih i antikršćanskih struja, tako i u samoj Katoličkoj Crkvi, uglavnom liberalnih teologa, što je rezultiralo svojevrsnom marginalizacijom mariologije. Stoga ovo istinsko teološko i duhovno remek-djelo ne bi smio zaobići nijedan proučavatelj katoličke teologije, kao ni vjernik koji želi napredovati u vlastitoj vjeri i pobožnosti budući da ono daje itekako potrebnu sintezu nauka o Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi.