Crkvenoadministrativne promjene na teritoriju koji je pripadao nekadašnjoj Kraljevini Ugarskoj u okviru Austro-Ugarske Monarhije javljaju se kao posljedica rianonskog ugovora. U takvom širem kontekstu valja promatrati i nastanak
Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i južnu Baranju 1923., kao dio složenih procesa koji su zahvatili crkveno-državne odnose neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Naime, uslijed razgraničenja između Kraljevine Mađarske
i susjednih država, dijelovi biskupija sa sjedištem u Mađarskoj pripali su Austriji, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevini SHS. Stoga je na taj scenarij Sveta Stolica odlučila odgovoriti ustrojavanjem apostolskih administratura, kao privremenih
jedinica crkvene uprave za pojedina područja u specifičnom okruženju. Naposljetku, u slučajevima većih i samoodrživih administratura ustrojene su nove biskupije, dok su manje administrature pripojene susjednim biskupijama, sa sjedištima u državama
u kojima su se nalazile. U ovoj se studiji kao osnovni cilj nameće analiza uspostave, položaja, djelovanja te pripojenja Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji, kao jedinoga takvog slučaja na prostoru
današnje Republike Hrvatske nakon Trianonskog ugovora. Pritom se kritički pristupa obradi dostupnog arhivskog gradiva, objavljenih izvora, novina, časopisa i drugih periodičkih publikacija te dosadašnjih historiografskih doprinosa. Putem
navedene građe također se planiraju utvrditi početna nastojanja Svete Stolice u pogledu crkvenoadministrativne pripadnosti Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i južnu Baranju, odnosno određenja sudbine njezine pripadnosti kao
budućeg dijela Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije. Isto tako, raščlanit će se i podjela Apostolske administrature na dva dijela tijekom Drugoga svjetskog rata, s dodjelom uprave baranjskoga dijela pečuškom biskupu, kao mogući dodatni
motiv ili povod za odstupanje Antuna Akšamovića s mjesta đakovačkog biskupa. Također, razmotrit će se potpuni prekid diplomatskih odnosa između Svete Stolice i komunističke Jugoslavije (1952. – 1966.) kao uzrok odugovlačenja i otežavanja
mogućnosti donošenja rješenja o pripajanju Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji.

Iz Predgovora

„Bog o kojemu je riječ u ovoj knjizi ne može bez čovjeka; njega čovjek silno zanima. On ne samo da o njemu trajno razmišlja, nego ga intenzivno osjeća i ljubi, a u svojoj ga bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi ne prestaje stvarati i spašavati od ropstva grijeha i smrti. I dok se čovjek uvijek iznova igra samoutemeljenja i neovisnosti, Bog ga ne prestaje sebi privlačiti 'konopcima ljubavi' (Hoš 11,4).
Čovjek, naime, uzaludno pokušava sreću naći u stvorenjima i istinu o sebi u sebi samome“, piše autor u uvodu ove knjige i nastavlja: „Stranice što slijede za središnju temu imaju milosrđe i radost, odnosno Boga koji se već u starozavjetnoj objavi poistovjećuje s tim pojmovima. U Isusu Krstu on je uosobljeno milosrđe i radost; potpuno milosrđe i potpuna radost. Bog čovjeka u Isusu Kristu spašava od okrutnosti i žalosti grijeha i smrti, opravdava ga svojom bezuvjetnom i neograničenom ljubavlju te ispunja radošću božanskih odnosa i zajedništvom svoga života.“
Navodeći praktičnost ove knjige Josip Šimunović tvrdi da se čitatelj „čitajući stranice ove knjige vrlo lako može osjećati kao da se nalazi na određenim duhovnim vježbama“, dok Boris Vulić preporučuje čitateljima knjigu pozivajući ih „da je, obogaćeni svježinom njezine misli, prihvate kao dragocjenog sugovornika u nastojanjima da Crkva, 'oaza milosrđa', pokaže svijetu svu ljepotu, nadu i nježnost forme kršćanstva koje vjeruje u Trojedinoga Boga milosrđa i radosti“.
Knjiga je tiskana kao suizdanje Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.

Zbornik je nastao kao plod promišljanja i istraživanja života i rada o. Teodozija Florentinija, kapucina, svestranoga i zauzetoga pregaoca na njivi Gospodnjoj. Među mnogovrsnim djelima, koja je poduzeo za slavu  Božju i dobro bližnjega, bilo je i utemeljenje ženske redovničke zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa  u Ingenbohlu, u Švicarskoj, koja od 1868. godine, po njegovu primjeru i na poziv đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, živi i djeluje ne samo u Đakovačko - osječkoj nadbiskupiji, nego i mnogo šire. 

Sto pedeseta godišnjica smrti o. Teodozija bila je izvrsna prigoda za dublje upoznavanje s njegovim djelom i njegovim životom. Tom je prigodom u  Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, u dvorani Florentini, 14. studenoga 2015. godine organiziran Međunarodni simpozij. Svi su predavači osvijetlili lik i karzimzu o. Teodozija. Kako bi se to duhovno bogatsvo prenijelo dalje, u ovom su Zborniku prikupljena predavanja koja donosimo dvojezično: na hrvatskom i na njemačkom. Na taj će način oni, koji budu htjeli upoznati lik o. Todozija, moći posegnuti za ovim tekstovima. 

Iz uvoda