Osebujnost izražaja Bernarda Williamsa, jednog od najistaknutijih britanskih filozofa 20. stoljeća, dolazi kako u sadržaju njegova djela ‒ osobito u području etike, gdje je ostavio najdublji trag ‒ tako i u stilu filozofiranja te pogledima na narav i doseg filozofije.

U ovoj knjizi, prvome hrvatskom prijevodu nekoga Williamsova djela, sabrano je dvadeset i pet tematski i metodologijski raznolikih rasprava o značenju povijesti filozofije te o etici, metafizici, filozofiji jezika i filozofiji religije u djelima velikih mislioca poput Parmenida, Sokrata, Platona, Aristotela, Descartesa, Humea, Sidgwicka, Nietzschea, Collingwooda i Wittgensteina.

Williamsove interpretacije spomenutih mislilaca iz prošlosti iznimno su oštroumne i sastavljene s izrazitim osjećajem za smisao i probleme povijesti filozofije čiju zadaću autor otkriva u njezinu neopterećenu i distanciranu pogledu na današnje filozofske preokupacije.

Prijevod Williamsove knjige popraćen je uvodom Mylesa Burnyeata, priređivača engleskog izvornika ovoga djela (The Sense oh the Past. Essays in the History of Philosophy, 2006), iscrpnim pogovorom prevoditelja Filipa Grgića o autorovu djelu i njegovu pristupu problematici povijesti filozofije te cjelovitom autorovom filozofskom bibliografijom.

(Preuzeto sa stranica Matice hrvatske)

Knjiga "Znanje i epistemičko opravdanje. Uvod u epistemologiju", predstavlja značajno djelo s područja filozofije, jer se u njoj autor bavi jednom od središnjih i tradicionalnih filozofskih disciplina – epistemologijom, koja zauzima važno mjesto, ne samo unutar filozofije, nego i puno šire.

Knjiga se sastoji od pet glavnih dijelova: 1. Istinitost, vjerovanje i znanje; 2. Izvori, vrste i područja znanja; 3. Opravdanje i znanje; 4. Znanje i opravdano vjerovanje; 5. Mogućnost znanja; Svaki dio je dalje podijeljen na poglavlja. U njima autor obrađuje cjelokupnu problematiku spoznajne teorije iz najsuvremenije perspektive, vodeći računa o najznačajnijim teorijama i argumentima iz povijesti filozofije.

Osim što je u knjizi detaljno prikazao i obradio sve važne teorije i argumente druge polovice 20. stoljeća, u knjizi su zastupljeni i najnoviji argumenti u području epistemologije. Naročita pažnja posvećena je tipologiji opravdanja na inferencijsko (putem zaključivanja) i neinferencijsko (izravno na osnovi iskustva ili racionalne intuicije, odnosno putem pouzdanih procesa proizvodnje vjerovanja ili indikacije istinitosti) te relacijama između logičkih, probabilističkih i epistemičkih svojstava, uključujući i niz paradoksa koji proizlaze iz tih relacija.

Napisana na pristupačniji i jasniji način, ova knjiga postavlja nove standarde na području epistemologije, i stoga je prikladna ne samo profesionalnim filozofima i studentima filozofije, nego može poslužiti i psiholozima koji se bave nekim od oblika spoznajnih procesa, te ostalima koji se bave "kognitivnom znanošću".

U ovoj knjizi pet kardinala Katoličke Crkve i četiri druga stručnjaka pozabavili su se vrlo aktualnom temom braka te time kako u Crkvi uskladiti vjernost nauku i milosrđe u pastoralnoj praksi prema rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima. Priloge su napisali kardinali Walter Brandmüller, Raymond Burke, Carlo Caffarra, Velasio De Paolis, CS, i Gerhard Müller te stručnjaci Robert Dodaro, OSA, Paul Mankowski, SJ, John M. Rist i nadbiskup Cyril Vasiľ.

Autori donose svoje bogatstvo znanja i stručnosti kako bi odgovorili na pitanja koja zanimaju najširi krug vjernika: Koji je izvorni Božji plan za brak? Mogu li rastavljeni primati pričest? Što je to postupak za proglašenje ništavosti ženidbe i koji su temelji za pokretanje takvoga postupka? Mogu li rastavljeni i ponovno civilno vjenčani sudjelovati u životu Crkve? Je li moguće da Crkva prihvati "milosrdno rješenje" Pravoslavne Crkve, koja u nekim slučajevima dozvoljava sklapanje drugoga braka? Pitaju se također bi li odustajanje od nerazrješivosti ženidbe dokinulo poteškoće s kojima se kršćani suočavaju u suvremenomu svijetu te istražuju postoji li u Bibliji i u nauku crkvenih otaca neka vrsta "tolerancije" civilnih brakova sklopljenih nakon rastave.

Što znači sreća? Ovisi li o našim genima, o slučajnosti, ili pak o našoj senzibilnosti? Može li se stanje sreće očuvati ili se sastoji tek od prolaznih zadovoljstava? Je li sreća subjektivna? Trebamo li je tražiti i može li ona rasti? Mogu li patnja i sreća koegzistirati? Da bi odgovorio na ova pitanja, Frédéric Lenoir nudi ovo filozofsko putovanje. Ova knjiga je izazovna šetnja s velikim mudracima Istoka i Zapada, šetnja Epikurovim vrtovima užitka gdje odjekuju riječi Montaignea i Zhuang Zhua, gdje se susreće umirujući osmijeh Bude i Epikteta, gdje se može osjetiti veselje Spinoze i Etty Hillesum. To putovanje, obogaćeno konkretnim primjerima i najnovijim saznanjima iz područja neuroznanosti, pomoći će nam da živimo bolje i naučimo kako biti istinski sretni.

Autor u Zaključku piše: "Ovu sam knjigu započeo sociološkom definicijom sreće: biti sretan, to znači voljeti život kakav vodimo. Ako bih na kraju ovoga putovanja morao dati osobnu definiciju sreće, rekao bih da to jednostavno znači voljeti život. Ne samo život kakav vodimo ovdje i sada i u kojemu nas možda očekuju neka zadovoljstva, nego život kao takav. Život koji nam sutra isto tako može donijeti radost ili tugu, ugodan ili neugodan događaj. Biti sretan znači voljeti život, cijeli život: sa svim njegovim usponima i padovima, tračcima svjetlosti i mračnim fazama, s užicima i mukama. To znači voljeti sve životne dobi: nedužnost djetinjstva i krhkost starosti; sanjarenje i slomljeno srce u tinejdžerskim godinama; punoću i bolne kosti u zreloj dobi. Znači voljeti rođenje, a isto tako voljeti i smrt. Znači u potpunosti i bez suzdržavanja proživljavati tugu, kao i potpuno i bez suzdržavanja uživati u svim dobrim trenucima koji nam se nude. Znači potpuno i otvorena srca voljeti svoje bližnje. Znači intenzivno živjeti svaki trenutak."

Za kršćansku religiju pojam vjere od središnjeg je značenja - biti kršćanin znači isto što i biti vjernik. No što znači pojam "vjera" u kršćanskom smislu? Što je potrebno da bi se moglo reći: credo - vjerujem? Je li vjera samo Božji dar ili je i stvar razuma? Što proces vjere drži životnim? Koju ulogu Crkva ima u vjeri? Isključuju li se međusobno vjera i sumnja?

Christoph Böttigheimer odgovara na ta temeljna pitanja. On razjašnjava kršćansko "shvaćanje vjere" i pita o mogućnostima "posredovanja vjere". Pritom uzima u obzir i biblijske i teološko - povijesne nalaze, kao i konfesionalne napetosti te ekumenska približavanja. Polazeći od pitanja o razumu, o Crkvi kao zajednice vjere, o religioznom iskustvu, Böttigheimer  razrađuje sistematsko - teološku teoriju o slobodnom, odgovornom činu kršćanske vjere.