Zlatna legenda, koju je đenovski nadbiskup Jacobus de Voragine (Jakov iz Varazzea) napisao oko 1260. godine,  najčitanija je knjiga srednjega vijeka. Ta zbirka apokrifnih života svetaca nije bila samo pobožno štivo nego i niz pustolovnih priča, fantastičnih putopisa, svega onoga što je moglo zagolicati maštu i skraćivati duge zime u srednjovjekovnoj Europi. Nakon Gutenbergova izuma tiska pedeset godina izlazila su na raznim jezicima po dva izdanja godišnje, više nego Biblija. I dok je u sedam i pol stoljeća većina europskih naroda Zlatnu legendu s latinskog bezbroj puta prevela i izdala na nacionalnim jezicima, tih cijelih sedam i pol stoljeća bilo je potrebno da se knjiga napokon pojavi i na hrvatskome. Njezino značenje zadire u različite sfere i omogućuje nam da bolje shvatimo duh čudesne srednjovjekovne epohe. Zlatna legenda također je osnovni ikonografski priručnik za razumijevanje kršćanske umjetnosti. Književnu ljepotu devet stotina stranica Jacobusova teksta odlično je (u izdanju Demetre) preveo fra Stjepan Pavić. 

Vijest da je kardinal Dziwisz, koji je četiri desetljeća bio tajnik te najbliža i najpouzdanija osoba Ivana Pavla II., objavio osobne bilješke iz ostavštine pokojnoga Pape, izazvala je veliku pozornost javnosti. Osobne su bilješke zapravo vjerno i bez rezova objavljeni dokument kakva je kardinal Dziwisz dobio oporučno u ostavštinu od samoga Ivana Pavla II., a sada su u obliku ove monumentalne knjige prvi put dostupne i na hrvatskomu jeziku. Ovo izdanje dokumentira i prati duhovni život Karola Wojtyłe te daje uvid u tajne njegove duše posljednjih četrdeset godina njegova života kao biskupa, nadbiskupa, zatim kardinala i na kraju kao pape Ivana Pavla II., tijekom kojih je vjerno pisao osobne bilješke za vrijeme svojih godišnjih duhovnih vježba i duhovnih obnova. Bilješke nisu primjer klasičnoga dnevnika, nego su pretežno duhovnoga karaktera te jasno pokazuju kako put prema svetosti nipošto nije monotono putovanje nego izrazito dinamično i radosno. U njima susrećemo čovjeka koji teži sve dubljemu prodiranju u otajstvo samoga Boga, ali u isto vrijeme koji je svjestan vlastitih slabosti i koji se posve pouzdaje u Boga. Zapisi Ivana Pavla II. svjedoče o izvanrednu duhovnomu razvoju jednoga čovjeka, biskupa, kardinala i na koncu pape te pokazuju kakav je duhovni velikan našega doba ovaj svetac bio.

Bilješke Ivana Pavla II. nisam spalio jer su one ključ za razumijevanje njegove duhovnosti, odnosno onoga što je najintimnije u čovjeku: njegova odnosa s Bogom, prema drugomu čovjeku i prema sebi.
kard. Stanisław Dziwisz, krakovski metropolit

U ovomu Priručniku o oprostima prvi put na hrvatskomu jeziku donosi se vjeran i siguran crkveni nauk o oprostima; on sadrži sve važeće odredbe o oprostima te popis svih odobrenih povlastica za zadobivanje oprosta. U Priručniku se tumači i kakvo je zapravo značenje oprosta i odakle potječe ideja o opraštanju vremenite kazne posredstvom molitava ili određenih čina. Knjiga sadrži ključne dekrete Apostolske pokorničarne – suda Apostolske Stolice zadužena za sva pitanja unutarnjega područja i za oproste – kao i apostolsku konstituciju Indulgentiarum doctrina (Nauk o oprostima) pape Pavla VI. Sastavni dio Priručnika je i iscrpan popis molitava i čina kojima se mogu zadobiti oprosti te brojni pobožni zazivi koji mogu biti od velike pomoći u molitvenomu životu. Naslovnica knjige ilustrirana je logom Svete godine milosrđa koji prikazuje izvor svih oprosta – Isusa Sina Božjega, koji poput dobroga pastira na svojim ramenima iznosi paloga čovjeka iz tame grijeha i smrti.

 Nakon smrti Boga, nakon kraha utopija, na kojem duhovnom i moralnom osloncu želimo graditi svoj zajednički život?  Želimo li postupiti poput odgovornih bića, potreban nam je pojmovni okvir koji se ne bi temeljio jedino na našim riječima, što je lako, nego i na našim djelima. Upustivši se u traganje za tim okvirom dospio sam do jedne struje misli i osjetilnosti – humanističke inačice prosvjetiteljstva. Tijekom tri četvrtine stoljeća, naime u godinama što su prethodile 1789., dogodio se velik prevrat koji je, više od ijednog drugog, odgovoran za naš sadašnji identitet. Prvi put u povijesti ljudska su bića odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i dobrobit čovječanstva označiti kao krajnji cilj svog djelovanja. Taj je pokret krenuo iz cijele Europe, ne iz samo jedne zemlje, i našao svoj izraz u filozofiji i politici, u znanostima i umjetnosti, u romanu i autobiografiji.

 
Prosvjetiteljstvo pripada prošlosti, s obzirom na to da je postojalo stoljeće prosvjetiteljstva; pa ipak, za nj se ne može reći da je „prošlo“ jer ono ne označuje neko povijesno određeno razdoblje naučavanja, već pristup pogledu na svijet.

Knjiga Ideja kulture svojevrsni je fundamentalni opći uvod u aktualno stanje znanosti i kritičke svijesti o fenomenu kulture, na svim razinama praktične pojavnosti, življenja, promišljanja i prakticiranja kulture. Eagleton koji dolazi iz primarnog područja književne i estetičke teorije te kritičke teorije kulturnog stvaranja poduhavtio se zadatka koji, dosita, nije nimalo lak: da pokuša ploveći površinom, ali i širinom fenomena kulture zahvatiti u pojedina bitna kontrapunktna sidrišta mišljenja i argumentacije o kulturi, za koju tvrdi da je relevantna kako "slijeva" tako i "zdesna". Time je na samom početku rasprave uklonio možebitne invektive o idelogijski zasnovanim argumentima, što mu se kao angažiranom misliocu nerijetko spočitavalao. Naprosto, tema knjige jest - kultura, izvan pretpostovke o njenoj konačnoj instrumentalnoj vrijednosti. Kulturu, međutim, ne poima kao transcendentalno carstvo nego kao funkciju humanosti...