»Niti jedno razdoblje hrvatske povijesti osim možda Drugog svjetskog rata ne pobuđuje toliko interesa i kod znanstvenika i u široj javnosti kao što je period koji se tradicionalno naziva dobom hrvatskih vladara ili starohrvatskim razdobljem. Što se tiče znanstvene, ali i neznanstvene, publicistike, možemo reći da je zapravo paradoksalno da je na osnovu tako malo tragova prošlosti napisano toliko puno. 

…Ni za jedno drugo razdoblje hrvatske povijesti ne postoji toliko poteškoća u dataciji i kronologiji pojedinih događaja, osoba i procesa, pa i u određivanju samih granica države. Za razdoblje od oko sto pedeset godina u sedmom i osmom stoljeću praktički čak ne postoji gotovo ni jedan pouzdan podatak ni u pisanim ni u materijalnim izvorima. Zbog svega toga znanstvenici se ne slažu ni oko pitanja tko su Hrvati, odakle su, kako su i kada (i jesu li uopće) došli. Različita mišljenja pojedinih autora o ovim i drugim pitanjima koja se javljaju prilikom istraživanja prvih stoljeća hrvatskog srednjovjekovlja prisutna su i u ovoj sintezi.

… Zbog oskudnih tragova prošlosti i problema njihova tumačenja, istraživači ranosrednjovjekovne prošlosti stalno su upućeni na interdisciplinarnost. Ona se u proučavanju prošlosti često zaziva kao potrebna, ali za ovu epohu to nije samo težnja, već upravo nužnost. Zbog toga i ova knjiga donosi plodove suradnje raznih disciplina – historije, arheologije, filologije, povijesti umjetnosti, antropologije. Namjera nam je, kao što je već spomenuto, ukazati da se usprkos skromnijim i stereotipnijim izvorima, u težnji za što potpunijim prikazom hrvatske povijesti tog razdoblja i njezinim uklapanjem u kontekst svjetske historiografije, mogu i moraju otvoriti i teme koje su još uvijek ostale zanemarene u sjeni tradicionalne povjesnice. Možda nam, zapravo, iščitavanje povijesti iz krhotina ne ostavlja mogućnost izbora »važnijih« tema, već nameće sagledavanje ljudskog bivstvovanja u cijelosti.

Povijest hrvatskog prostora i stanovništva razmatrana je i u kontekstu regionalne povijesti pri čemu se nastojalo usporedno promatranje hrvatske i drugih »južnoslavenskih « povjesnica nužno smjestiti između krajnosti pretjeranog naglašavanja (ponekad nepostojećih) veza i njihova (često potpunog) zanemarivanja – ponajprije stoga što je povijest ranosrednjovjekovne Hrvatske uistinu teško razumjeti izvan poznavanja njezina složenog povijesnog okruženja na razmeđu Istoka i Zapada. Osim toga hrvatsku se povijest željelo prikazati i u sklopu povijesti velikih političkih, gospodarskih i kulturnih sustava koji su je doticali i prožimali – Karolinškog (odnosno potom Otonskog pa Svetog Rimskog) i Bizantskog Carstva, pa papinstva kao rastuće duhovne sile, te također i u sklopu povijesti Venecije, Ugarske i Južne Italije kao centara i prostora koji će već u ranom srednjem vijeku razviti – na različite načine i intenzitete – političke, gospodarske, društvene i kulturne kontakte s našim prostorima. Na taj se način i hrvatska povijest može potpunije sagledati u prožimanju s tijekovima europske povijesti« (Zrinka Nikolić Jakus).

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske

Knjiga donosi neobjavljene rukopise Ivana Merza, sačuvane u njegovu arhivu, više ili manje dorađene, bilo da su namijenjeni za javnost kao veća djela i radovi, kao članci ili pak kao nacrti predavanja za usmeno izlaganje. Objavljeni rukopisi, budući da su nastali prije gotovo jednog stoljeća, usklađeni su s današnjim standardom hrvatskoga književnog jezika i važećim pravopisom, a da se ništa nije utjecalo na njegovu izvornu misao.

Rukopisi su podijeljeni u tri velike skupine po sadržaju i temama koje su u njima obrađene, a budući da se rukopisi razlikuju po dužini teksta, svaka je od te tri skupine podijeljena na dva dijela: u prvom dijelu su veliki rukopisi, a u drugom dijelu manji rukopisi.

Ispred svakoga pojedinog teksta uredništvo je dodalo mali uvod, za bolje razumijevanje samoga teksta, vremena njegova nastanka, namjene za koju je bio napisan te popratnih okolnosti u kojima je nastao.

U ovom svom slavnom predavanju o politici Max Weber otkrio je sve karte - politika je fascinantan poziv, ona nudi položaje u vlasti na kojima se odlučuje o sudbini naroda, država, međunarodnih odnosa i svjetskog mira. Etički, takvom pozivu dorasli su ljudi posebnog kova, zapravo vrlo malo onih koji su kadri pomiriti dva suprotna načela: svoja uvjerenja i odgovornost za posljedice svoga djelovanja... Djelo klasika sociologije u kojemu će čitatelji i danas pronaći teorijsku, ali i empirijsku vrijednost.

U znak zahvalnosti i poštovanja prema svome velikom biskupu, koji je svoju biskupiju „sa granica s Turskom“ i svoje malo Đakovo uveo u središte Europe, Đakovačko-osječka nadbiskupija, tj. Nadbiskupski ordinarijat i Središnja nadbiskupijska i fakultetska knjižnica odlučili su prirediti i izdati Strossmayerove korizmene i druge poslanice i okružnice te neke njegove značajnije propovijedi i govore.  

Ovo izdanje Korizmene i druge poslanice i okružnice obuhvaća četiri sveska: u I. svesku objavljene su korizmene i druge poslanice objavljene u Glasniku od 1874. do 1885. godine, na oko 600 stranica; u II. svesku korizmene poslanice objavljene u Glasniku od 1886. do 1891. godine, na oko 600 stranica; III. svezak sadrži poslanice od 1892. do 1903. godine, na oko 600 stranica; IV. svezak sadrži Strossmayerove poslanice, propovijedi, govore i nastupe napisane prije početka izlaženja Glasnika, koje su ostale u rukopisu ili su objavljene u nekim drugim izdanjima. Tu su uvršteni i oni govori koji su već objavljeni u nekim drugim izdanjima u namjeri da se u jednom izdanju dade što više uvid u cjelokupni Strossmayerov pisani opus te vrste. Ta četiri sveska dokazuju da tvrdnja Antuna Gustava Matoša: „(Strossmayer) ne ostavi, osim nekoliko poslanica i govora“, nije točna. Zatim, neka javnost prosudi istinitost suda prema kojem: „Strossmayer je bio čovjek akcije, a ne pera, pa je pisanje bilo tek popratna pojava njegova djelovanja (Košćak)“. Tih „nekoliko poslanica i govora“ obuhvaća preko dvije tisuće, a možda i tri tisuće stranica, a ostali spisi, govori, pisma, putopisi obuhvaćaju još nekoliko tisuća stranica.

Kao što sam naslov govori udžbenik se bavi problematikom palijativne medicine. Palijativna medicina nova je grana medicine koja proučava i liječi bolesnika s aktivnom progresivnom, uznapredovalom bolesti ograničene prognoze. Brine se za optimalnu kvalitetu života do smrti, i u prvom je redu, područje liječničkog interesa. Knjiga "Palijativna medicina: temeljna načela i organizacija, klinički pristup terminalnom bolesniku, medicinska etika" prvi je udžbenik u Hrvatskoj koji objedinjuje načela, ustroj i djelovanje palijativne medicine. Knjiga prikazuje načela ustroja, kliničkog pristupa i medicinske etike u palijativnoj medicini i predstavlja veliki hrvatski znanstveno-stručni doprinos u skrbi za terminalne bolesnike. Posebno treba naglasiti poglavlje „Pedijatrijska palijativna skrb" koja predstavlja izuzetno senzibilan dio palijativne medicine a to je skrb za terminalno oboljelu djecu.