Ova je povijest hrvatskih knjižnica i hrvatskoga knjižničarstva u prvom redu potpun (od prvih početaka pa sve do danas), cjelovit (sve vrste knjižnica: nacionalna, sveučilišne/visokoškolske, znanstvene, specijalne, stručne, osnovnoškolske i srednjoškolske, privatne) i u određenom smislu višestran (gotovo svi oblici njihova djelovanja) prikaz njihove povijesti, uključujući i bitne odrednice hrvatskoga knjižničarstva kao struke i kao djelatnosti. Posrijedi je svojevrstan povijesno-društveni pregledan mozaik hrvatskih knjižnica kojem su podloga dosadašnji pisani prilozi iz povijesti hrvatskih knjižnica i hrvatskoga knjižničarstva.

Stoga je ovaj povijesni prikaz više prikaz procesa razvoja hrvatskih knjižnica i hrvatskoga knjižničarstva, glavnih dogadaja koji su značili početak jednoga procesa, a manje prikaz, pogotovu ne potpun, pojedinih knjižnica ili pak pojedinih činjenica vezanih uz rad pojedinih među njima. Prikaz je to, više-manje jedinstvenog, povijesno-društvenog procesa odnosno povijesnog razvoja knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj, u sklopu prilika i društvenog stanja općenito te odnosa u pojedinim razdobljima hrvatske povijesti.

Jer taj je povijesno-društveni okvir, sa svim svojim bitnim pozitivnim i negativnim obilježjima te odrazima na sav društveni život u Hrvatskoj, u pojedinim razdobljima hrvatske povijesti, unatrag trinaest stoljeća, bitno i prepoznatljivo utjecao i na knjižnice, njihov nastanak, djelovanje i razvoj.


Budući da je riječ o povijesti hrvatskih knjižnica i hrvatskoga knjižničarstva, prikaz njihova nastanka i razvoja te cjelokupan povijesni, društveni i kulturološki proces slijedi uobičajen povijesni tijek, počevši od prvih hrvatskih knjižnica u ranom srednjem vijeku pa do današnjih dana. Jer, nedvojbeno je da su hrvatske knjižnice bitan i prepoznatljiv, jedinstven i nezamjenjiv element i čimbenik hrvatske povijesti, napose kulturne u najširem smislu.

Preuzeto sa stranica Moderna vremena

Ova kapitalna knjiga, pravi biser zapadne duhovne misli, na jednom mjestu sabire temeljna djela i zapise sv. Ignacija Loyolskog, utemeljitelja isusovačkog reda.
Zahvaljujući trudu priređivača djela prof. dr. Vladimira Horvata, DI, hrvatski čitatelji će sad imati prilike pristupiti Ignacijevim temeljnim spisima sabranim na jednom mjestu, spisima kao što su Autobiografija (Hodočasnikovo pripovijedanje), Duhovne vježbe, Duhovni dnevnik, Konstitucije, zatim izboru iz njegovih pisma, te izboru njegovih misli – aforizama. Osim toga, u dodatku Ratio studiorum moći će se upoznati i s isusovačkim obrazovnim sustavom, koji je bio predložak za suvremenu europsku i općenito zapadnu sveučilišnu izobrazbu.

Posljednjih pedesetak godina u analitičkoj se filozofiji kao vrlo dinamično područje kojim se bave podjednako religiozni i nereligiozni filozofi posebno istaknula „filozofija religije“. Njezine teme, problemi, i općenito utjecaj, u velikoj su mjeri nadišli britanska i sjevernoamerička učilišta.

Analitička filozofija, zajedno s njom i analitička filozofija religije, proučava se i poučava danas i na brojnim filozofijskim učilištima u Europi. Tako ni Hrvatska nije izuzetak, no za razliku od općenitog analitičkog pristupa filozofiji, analitička filozofija religije još je uvijek, osim nekoliko iznimaka, relativno malo poznata u nas.

Knjiga nastoji pridonijeti što boljem upoznavanju te discipline te na tom tragu, kritički prikazati glavne religijsko-filozofijske pravce i autore. Prvotni primaoci ove knjige nisu profesionalni filozofi religije, već ponajprije studentice i studenti filozofije, teologije, religijske pedagogije i katehetike, religijskih znanosti, kao i svi zainteresirani za religijsko-filozofijska pitanja.

Knjiga je izišla kao suizdanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti 

U ovom dijalogu, vidjet ćete to začas kada se budem vratio na njega, nalazi se sasvim eksplicitno ispitivanje o tome što znači brinuti se o samom sebi, vrlo sistematično ispitivanje u dva dijela: što znači ovo „samom sebi“, što znači „brinuti se“? I zaista imamo prvu teoriju, možemo čak reći, među svim Platonovim tekstovima, jednu zaokruženu teoriju brige o sebi. Ovo se može smatrati za prvo značajno teorijsko izranjanje epimeleia heautou. […] Čini mi se da Platon, platonistički moment, a naročito tekst Alkibijad, svjedoče o jednom od ovih momenata kada se dogodila progresivna reorganizacija čitave stare tehnologije jastva koja je dakle postojala mnogo prije i Sokrata i Platona. Čini mi se da su sve ove stare tehnologije jastva bile, kod Platona, u dijalogu Alkibijad, ili negdje između Sokrata i Platona, podvrgnute jednoj temeljitoj reorganizaciji. Ili, u svakom slučaju: u filozofskom mišljenju, pitanje epimeleia heautou (brige o sebi) preuzima, na potpuno drugoj razini, s potpuno drugačijim ciljem, i s djelomično drugačijim formama, elemente ranijih tehnika.

(Preuzeto sa stranica Sandorf)

Ova se knjiga temelji na javnosti dosada potpuno ili djelomično nepoznatim dokumentima u kojima se govori o bl. Stepincu i Katoličkoj Crkvi koje su kreirala dva totalitarna sustava: nacistički Gestapo i komunističke OZN-a, odnosno UDB-a. Znatan dio izvornih dokumenata koji se nalaze u dosjeu bl. Stepinca, provjereni su i uspoređeni s dosada objavljenim dokumentima. Utvrđeno je da su oni uglavnom tendenciozno korišteni zbog potrebe stvaranja isključivo negativne slike o djelovanju bl. Stepincu i Crkve za vrijeme II. svjetskog rata. (...)

Analizom dosjea bl. Stepinca autor je utvrdio da je njezin sasvim sigurno veći dio ili uništen ili i dalje nedostupan, ne samo znanstvenicima, nego i Hrvatskom državnom arhivu (HDA). (...)

Iako brojna dokumentacija nedostaje, iz dostupnih dokumenata može se izvršiti pouzdana i relevantna rekonstrukcija saznanja koja su Gestapo, OZN-a i UDB-a prikupile o Crkvi i djelovanju svećenstva pod vodstvom bl. Stepincem. Namjera autora bila je analizirati te objektivno prikazati, ciljeve i zadaće koje su sigurnosni sustavi dva totalitarna režima dobili od vladajućih stranaka (u prvom slučaju od nacističkog NSDAP-a, a u drugom od Komunističke partije) u borbi protiv Katoličke Crkve na lokalnoj, ali i globalnoj razini. Naime, njihov odnos prema Katoličkoj Crkvi i bl. Stepincu kao katoličkom nadbiskupu na području bivše Jugoslavije, odnosno NDH-a, samo je lokalni odraz općeg stava dva totalitarizma (nacizma-fašizma i komunizma) prema Crkvi. U dostupnim dokumentima je vidljivo da ni institucije vlasti u NDH, kako ustaške tako i Njemačke, nisu imale pozitivno mišljenje o djelovanju Crkve na području NDH, a posebno ne o djelovanju nadbiskupa Stepinca. U velikom broju dostupnih izvješća, o bl. Stepincu govorilo se u negativnom kontekstu.

Iz predgovora dr. sc. Gordana Akrapa