Postsinodalna apostolska pobudnica upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji nastala je nakon čak dvije, opće izvanredne i opće redovite, biskupske sinode posvećene suvremenoj obiteljskoj problematici. Spomenute sinode, čak i prije no što su održane, pokrenule su velike nade, ali i još veće prijepore u samoj Crkvi, posebice po pitanju pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika. 

Skupivši u ovaj dokument sve najvažnije zaključke sinodskih zasjedanja i davši svoj osobni prinos spomenutoj obiteljskoj problematici papa Franjo napominje kako ova pobudnica u njegovim mislima „poprima posebno značenje“ baš u kontekstu Jubilejske godine milosrđa. Već u 2. točki Papa se osvrće na okolnosti u kojima se raspravljala obiteljska problematika: „Rasprave koje kruže u sredstvima društvenoga priopćavanja ili tiskovinama pa čak i među službenicima Crkve kreću se od neobuzdane želje da se sve mijenja bez dovoljnog razmišljanja ili osnovanosti do stava koji teži riješiti sve primjenjujući opće norme ili izvlačeći pretjerane zaključke iz nekih teoloških razmišljanja“.

Ovaj, kako su ga neki već označili, kompromisni dokument ipak je ostavio dovoljno prostora i tzv. progresistima i tzv. konzervativcima u Crkvi i za zadovoljstvo, ali i za daljnji rad i promišljanje. Stoga i sam Papa napominje da ne preporučuje da se tekst pobudnice čita površno i na brzu ruku. „Obitelji i oni koji se bave obiteljskim pastoralom najveće će koristi izvući ako budu dio po dio čitali strpljivo i oprezno ili ako budu u njoj potražili i posvetili pozornost onim dijelovima koji odgovaraju njihovim konkretnim potrebama“.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti 

Zbornik donosi 11 članaka koji obrađuju temu donošenja, primjene i tumačenja zakona u životu partikularne Crkve, a posebno biskupije, koja »je dio Božjeg naroda koji se povjerava na pastoralnu brigu biskupu u suradnji s prezbiterijem, tako da, prianjajući uza svojeg pastira koji ga po evanđelju i euharistiji sabire u Duhu Svetome, tvori partikularnu Crkvu u kojoj uistinu jest i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva« (kan. 396). »Zakon u životu mjesne, partikularne Crkve treba biti uređen za ljubav i vječni život, za susret i za reguliranje odnosa u zajednici«, piše Josip Šalković o temi zbornika u riječi urednika, »kako bi se svakom članu Božjega naroda dalo ono što mu pripada, tj. njegove obveze i prava«.

Stoga zbornik donosi sljedeće članke: Kategorije opće i partikularno u ekleziologiji II. vatikanskog koncila i kanonističkom govoru (dr. Bernarda Horvat); Partikularna Crkva: teološko-pravni elementi (dr. Ivica Ivanković Radak, mr. Árpád Tóth); Utjecaj rimskog i germanskog prava na razvoj partikularne Crkve i prava (dr. Ivan Milotić); Razvoj partikularnog liturgijskog prava u latinskoj Crkvi s posebnim osvrtom na biskupije u Hrvatskoj (dr. Marko Petrak);Pozicija partikularnog prava nakon kodifikacije (dr. Ivan Sesar); Model partikularnog prava istočnih katoličkih Crkava(mr. Olja Barščevski); Međunarodni ugovori kao izvor partikularnog prava (mr. Ivan Kovač); Normativna aktivnost biskupskih konferencija i krajevnih sabora (dr. Andrej Saje); Situacija partikularnog prava u Crkvi u Hrvatskoj (dr. Ivan Ćubelić); Zakonodavna aktivnost dijecezanskog biskupa (dr. Klara Ćavar); Statuti i pravilnici kanonskih struktura suodgovornosti na biskupijskoj razini (dr. Slavko Zec);Biskupijska sinoda – vrhunac zakonodavne aktivnosti partikularne Crkve (dr. Zdenko Ilić, mr. Marija Živković); Normativna konfiguracija i funkcionalnost biskupijske kurije(mr. Miroslav Vidović); Pravni okvirsudjelovanja i suodgovornosti na župnoj razini (mr. Lucija Boljat, dr. Josip Šalković).

Radovi objavljeni u zborniku nov su doprinos hrvatskoj kanonskoj znanosti, a namijenjeni su partikularnim zakonodavcima, pastoralnim djelatnicima, studentima crkvenih fakulteta i crkvenih instituta te svim vjernicima, da bi mogli upoznati ono što čine i svoj život uskladiti s božanskim i ljudskim zakonima.

Preuzeto sa stranica Glas Koncila

Pastoralna, odnosno praktična teologija  je, kao što joj već i samo ime govori, nužno vezana uz pastoralnu praksu. Ona je zapravo teološka praksa u najužem smislu. I kao što cijela teologija kao „filia sui temporis“ traži neprestano prericanje poklada vjere suvremenim i razumljivim jezikom, tako na osobit način praktič­na teologija nastoji oko stalne prilagodbe izazovima, zahtjevima i aktualnostima svojega vremena, kako teološki govor ne bi ostao „u zraku“, nego kako bi bio ra­zumljiv, imao težinu i odgovarao upravo na ona pitanja koja tište ljude dotičnoga vremena. Upravo je ta misao jasno iznesena također u „definiciji“ praktične teolo­gije donesenoj u „Novom Priručniku“ praktične teologije koji je zajedno sa suradnicima/-cama priredio njemački pastoralni teolog Herbert Haslinger. Tu se jasno govori o praktičnoj teologiji kao teološkoj disciplini „koja je kritički i znanstveno odgovorna; koja polazi od iskustva ljudi (kojima je evanđeoska poruka upućena) kao svojega hermeneutičkoga horizonta i utemeljena je na realnome promatranju kako individualne tako i društveno-strukturne zbilje: ona promišlja ljudsku praksu pod obećanjem i zahtjevom vjere u Boga Isusa Krista koja je ukorijenjena u biblij­skoj tradiciji te je smještena u strukturni okvir Crkve kao njezine kritičke instance promišljanja; ona je usmjerena prema ovom cilju: koncepcijski pomoći praksi koja omogućuje određeni individualni i društveni život sukladno čovjekovu dostojan­stvu pred Bogom pa stoga ima zadaću posredovati kompetentnost za takvu praksu odnosno za samostalno promišljanje te prakse“. (

Slobodnije uzeto, to smještanje evanđeoske poruke u društveni i vremenski kontekst zapravo je zadaća cijele Crkve kao misijske zajednice, a napose onda teo­logije, i specifično upravo pastoralne (praktične) teologije kao teološke discipline. Jer, ako za teologiju u cjelini vrijedi da je „solidarna sa svojim vremenom“, onda to i pogotovo stoji za praktičnu teologiju.

(Urednikova riječ)

Suradnja slavnoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i lombardskog redovnika Cesarea Tondinija započela je prije više od trinaest desetljeća. Prvoga su poglavito oblikovale praktične okolnosti rođenja, odrastanja i djelovanja na razmeđu katoličanstva i pravoslavlja, ali i osobne inteligencije, kozmopolitske izobrazbe i širine duha koja je omogućila 

komunikaciku i otvorenost za kršćane drugih konfesija. Ovom pogledu pripomogao je također ćirilometodski pokret i ideja slavenske uzajamnosti kojima je obilježen te ih je cijeloga života svesrdno podupirao. Drugoga je inspiriralo iskustvo " reformiranog unionizma" čiji je snažni promocitelj bio njegov barnabitski red te je u njemu izazvalo spremnost na osobnu žrvtu i nesebičan napor kako bi jedinstvo od teorijskog postalo praktično pitanje. 

Nasuprot stoljetnim predrasudama, potpomognutim nedostatkom doktrinalnog znanja jednih o drugima, ova dvojica nesumljivih velikana pojavili su se kao jedinstvene osobnosti u katoličkom svijetu spremene drugačije gledati na pravoslavne kršćane i jedinstveno djelovati u širenju tog pogleda na katolička i pravoslavna obzorja. 

Iz predgovora