Epimetej simbolizira čovjeka koji se oslanja na već dogođeno, na ono što dolazi prije njega, što mu je dano, darovano, što kroz ovisnost obvezuje i upravo kao takvo »daje za misliti«. Epimetej označava i povjerenje prema prošlom, povjerenje koje u tradiciji i dogmi vidi golem naboj za daljnje mišljenje i djelovanje. Lako je primijetiti da toga epimetejskog duha nedostaje, kako u društvu, tako i u Crkvi. Previše smo Prometeji, a premalo Epimeteji, previše revolucionari, a premalo primatelji. Premda se kršćanska vjera nalazi onkraj prometejskoga i epimetejskoga, ukoliko uključuje jedno i drugo, dobro je kršćanima posvijestiti upravo taj epimetejski duh.
To će i biti i temeljna nakana ovih »epimeteja« koje žele pokazati kako je kršćanska vjera tek tada istinski prometejska, ako u sebi čuva i njeguje epimetejski duh.

Iz Uvoda