Nakon smrti Boga, nakon kraha utopija, na kojem duhovnom i moralnom osloncu želimo graditi svoj zajednički život?  Želimo li postupiti poput odgovornih bića, potreban nam je pojmovni okvir koji se ne bi temeljio jedino na našim riječima, što je lako, nego i na našim djelima. Upustivši se u traganje za tim okvirom dospio sam do jedne struje misli i osjetilnosti – humanističke inačice prosvjetiteljstva. Tijekom tri četvrtine stoljeća, naime u godinama što su prethodile 1789., dogodio se velik prevrat koji je, više od ijednog drugog, odgovoran za naš sadašnji identitet. Prvi put u povijesti ljudska su bića odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i dobrobit čovječanstva označiti kao krajnji cilj svog djelovanja. Taj je pokret krenuo iz cijele Europe, ne iz samo jedne zemlje, i našao svoj izraz u filozofiji i politici, u znanostima i umjetnosti, u romanu i autobiografiji.

 
Prosvjetiteljstvo pripada prošlosti, s obzirom na to da je postojalo stoljeće prosvjetiteljstva; pa ipak, za nj se ne može reći da je „prošlo“ jer ono ne označuje neko povijesno određeno razdoblje naučavanja, već pristup pogledu na svijet.