Nagrađivani autor i liječnik raznim primjerima želi pojasniti znanstvene činjenice vezane uz mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost koji su prema njegovom mišljenju uvjet za postizanje trajnih pozitivnih promjena u odnosu pojedinca sa samim sobom te ljudima koji ga okružuju. Knjiga je namijenjena svima koji žele naučiti više o sebi, razumjeti i kontrolirati svoje osjećaje i reakcije te svakako spoznati važnost emocionalne inteligencije o kojoj će ovisiti naš uspjeh ili neuspjeh na više različitih životnih razina.

Roman Čudotvorac iz Padove istančanim stilom govori o muškarcu plemićkoga porijekla, rođenu u veličanstvenu dvorcu, koji je imao sve što je potrebno da postigne položaj i ugled u društvu, u učenosti i – budući da je izabrao duhovni poziv – u crkvenoj hijerarhiji. Tomu se doista i posvetio i postao ugledan i učen pripadnik Reda regularnih kanonika sv. Augustina. No onda se jednoga dana taj muškarac, Fernando Bulhões, svega odrekao – svojega imena, ugode i mira – i zaputio se u bijeli svijet u jednostavnom habitu, s grubim sandalama na nogama, kao Antun, novi pripadnik male braće, sljedbenik siromaška iz Asiza, Franje.

Pripovijedajući toplu životnu priču o omiljenom svecu i najvećem čudotvorcu, Dobraczyński nam u ovoj književnoj poslastici nudi i puno više – priču o životnom traganju i odvažnosti za promjene. Stoga je ovo knjiga za sve koji žele bolje upoznati Čudotvorca iz Padove, ali i za sve one koji traže svoj put, kao i za one koji su pogriješili i sada moraju početi ispočetka.

Sadržaj ove znanstvene knjige usmjeren je na povezivanje izvanjezičnoga i unutarjezičnoga pristupa istraživanju Parčićeva misala, najvažnije liturgijske knjige hrvatskoga novocrkvenoslavenskoga razdoblja. Uvidom u narav Parčićevih jezičnih odabira, hrvatskoj filološkoj znanosti ni danas ne preostaje ništa drugo do pristajanja uz ocjene prvih misalskih kritičara: Vatroslava Jagića, koji je 1893/1894. u njemu prepoznao trijumf slavenske filologije, i Franje Račkoga, koji je 1893. Misal nazvao najvažnijim postignućem hrvatske ćirilometodske znanosti.

Monografija Slobodana Prosperova Novaka Sveti Jeronim Dalmatinac prva je suvremena biografija koja sustavno prati život svetoga Jeronima, jednoga od najpoznatijih i najvažnijih svjetskih velikana rođenih na hrvatskim prostorima, te njegov utjecaj ne samo na kulturu, jezik i književnost njegove domovine – Dalmacije i cijele Hrvatske – nego i na kulturu zapadnoga kršćanskoga svijeta.

U povodu obilježavanja 1600. obljetnice smrti svetoga Jeronima Splitsko-dalmatinska županija i Školska knjiga ovom monografijom još jednom otkrivaju veličinu jednoga od najvažnijih svetaca u povijesti kršćanstva, kršćanske kulture i europske civilizacije.

"Sveti Jeronim uz Hrvate nije vezan samo rođenjem već je važan dio našega cjelokupnog povijesnog identiteta. Uostalom, o tome svjedoče mnogobrojne crkve podignute njemu u čast diljem domovine i dijaspore te bogata kulturna baština. Čak su ga i pape povezivali s Hrvatima kao baštinicima njegova zavičaja. Ova je monografija jedan od najljepših načina da na zanimljiv i pitak, ali iznimno sadržajan i činjeničan način upoznamo tog velikana duha."
- prof. dr. sc. Božo Skoko

"Knjigu o svetom Jeronimu Dalmatincu posvećujem učitelju brojnih naraštaja hrvatskih filologa, akademiku Radoslavu Katičiću, koji me 1986., dok smo zajedno radili na velikoj izložbi Pisana riječ u Hrvatskoj, kad sam rekao kako je dobar dio Jeronimova postojanja u nas legendaran pa time i izmišljen, ispravio: »Mladi prijatelju, gotovo uvijek u legendi ima više istine nego u istini samoj.« U ime te i takve istine napisana je ova knjiga, koju namjenjujem svima koji žele nešto više doznati o svetom Jeronimu Dalmatincu."
- Slobodan Prosperov Novak

(Preuzeto sa stranica Školske knjige)

Monografiju o Janku Tomboru autori su podijelili na dva dijela. Prvi je dio posvećen književnom, a drugi političkom radu ovog hrvatskog književnika, političara i katoličkog svećenika slovačkog podrijetla. 

U prvom poglavlju autori lociraju mjesto Janka Tombora u dosadašnjoj povijesti hrvatske književnosti, od studije kojom je Nikola Andrić još za Tomborova života revalorizirao njegov književni rad (1906.) do novijih književnopovijesnih rasprava (K. Boras, M. Šimundić, M. Ćurić) i objavljivana sabranih djela Janka Tombora (2008.). Iako se u tom razdoblju može pratiti određeni konsenzus o vrijednosti Tomborova književnog djela, napose njegovih proza objavljenih za vrijeme neoapsolutizma, do ove monografije još nije objavljena studija koja bi dala sustavni pregled Tomborovog književnog, publicističkog i kulturnog rada. 

U drugom dijelu knjige autori razmatraju politički segment Tomborove javne djelatnosti, a toj su temi dosad hrvatska historiografija i publicistika pridavale znatno manje pozornosti negoli književnom. Autori koji su se bavili Tomborom u pravilu su bili književni povjesničari, u svojim su se radovima nužno doticali i njegove političke djelatnosti, ali svi ti osvrti bili su kvalitetom slabiji od osvrta na Tomborov književni lik i djelo. Karakteristično je, također, da je u leksikonima i enciklopedijama Tombor prvenstveno zastupljen temeljem književnoga kriterija, dok se njegovo desetljeće na hrvatskoj političkoj sceni jedva spominje ili uopće ne spominje.

(Preuzeto iz Sažetka)