Knjiga predstavlja III. hrvatsko, dopunjeno izdanje, prilagođeno novomu, ponešto prerađenomu 11. njemačkom izdanju (Ärtliche Seelsorge, Deuticke, Beč, 2005.), prvom novom izdanju toga djela nakon Franklove smrti 1997. U ovom izdanju prvi put u jednom svesku nalazimo i središnji tekst „Deset teza o osobi“ u kojima Frankl sažima sliku čovjeka u najkoncentriranijoj formi.

Liječnik i duša jedno je od najvažnijih djela Viktora E. Frankla. U njoj su najcjelovitije obrađene glavne teze Franklove logoterapije i egzistencijske analize, osnovni antropološki pojmovi, tumačenja temeljnih pokretačkih snaga čovjeka, koje ga, prema Franklu, nužno vode i usmjeravaju prema vrijednostima, odnosno smislu. On tvrdi da je smisao moguće naći uvijek i do „posljednjeg daška života“.

U knjizi se daje sustavan prikaz psihoterapijskog sustava koji je osnovao, prikazane su i obrazložene teorijske osnove, isto tako, terapijska i klinička praksa kod psihičkih poremećaja i egzistencijskih kriza smisla. Frankl pred oči čitatelja, kao cilj, uvijek postavlja ljudsku osobu – za odgovornost sposobno, slobodno i prema smislu usmjereno biće – koju prepoznaje iza svih bolesti.

Zbornik sabire radove s Nacionalnoga mariološko-marijanskog simpozija održanog u Sinju od 19. do 22. rujna 2013. godine pod nazivom U susret jubileju 300. obljetnice obrane Sinja (1715. – 2015.). Prouke o Svetištu Gospe Sinjske i mariološka promišljanja nakon Drugoga vatikanskog sabora, u suorganizaciji Hrvatskoga mariološkog instituta i Svetišta Gospe Sinjske.

Na tom je simpoziju mariološka i marijanska tematika obrađena s različitih vidova i disciplina: teologije, povijesti, glazbe, književnosti i jezikoslovlja. Zbornik donosi, redom kojim su izloženi na simpoziju, šesnaest znanstvenih članaka napisanih na temelju izlaganjâ sa simpozija, koje potpisuje osamnaest autora, a zaokružen je pregledom hrvatske marijanske bibliografije od 2012. do 2015. godine.

Riječ je o dvanaestom u nizu znanstvenih zbornika radova s nacionalnih mariološko-marijanskih skupova u organizaciji Hrvatskog mariološkog instituta.

Knjiga sustavno izlaže tomističku filozofiju u njezinih šest disciplina: teoriju spoznaje, metafiziku, filozofiju prirode, filozofiju o Bogu, filozofiju o čovjeku i etiku iz perspektive djela Tome Akvinskoga i u kontekstu suvremenih dosega tomizma... Obrađeni su svi ključni Tomini filozofemi i njihovi odjeci u suvremenom tomizmu. Time je u koricama ove knjige omogućen cjelovit uvid u filozofsku misao Tome Akvinskoga. Prema tome, rukopis je znanstveno relevantan i za njim postoji opravdana potreba kad god se i gdje god se proučavaju i poučavaju Tomina prodorna misao i njezina suvremena preoblikovanja.

Grgur Palamas (1296.-1359.) ubraja se među velike pravoslavne teologe. Prvi dio knjige posvećen je Grguru Palamasu u kontekstu njegova vremena gdje se posebno osvrćemo na elemente koji su utjecali na njegovu duhovnu i intelektualnu formaciju. Slijedi povijesno-doktrinarni prikaz svečeve teologije i njegovih spisa u kontekstu hezihazma, apofaticizma i teološke teme divinizacije. 

Smatramo da upravo ta posljednja tema predstavlja srž Palamasove teologije, stoga smo joj, osim glavnoga naslova ovoga rada posvetili i dva središnja poglavlja u knjizi. 

Temi divinizacije isprva pristupamo u širem kontekstu teologije spasenja i nauka o milosti da bismo na kraju pažnju posvetili odabranom svečevu spisu O divinizaciji.

U završnom dijelu rada ističemo značenje i aktualnost Palamasove teološke misli u suvremenoj teologiji.

( Iz uvoda)

Čovjek je biće iščekivanja. Ljudski je život uvelike satkan od sreće i patnje koje dolaze zbog iščekivanja. Između dolazaka i odlazaka, između sastanaka i rastanaka, ali i između radosti i tuge, uvijek postoji čekanje. Gotovo da i nema trenutka u čovjekovu životu kad on nešto ne iščekuje...

Kristov konačni dolazak kršćani iščekuju već više od dvije tisuće godina, ali on nikako da se dogodi. Usmjeravajući pogled na vrijeme proteklo od Kristovih obećanja spasenja, vidi se da je sve ostalo isto kao prije tih obećanja ili da je danas čovjeku čak teže i gore nego prije. Oči vjernika nikako da vide ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube, nikako da ugledaju ono što je stvarno i konačno spasonosno za njih. Iščekivanje Božjega kraljevstva toliko se oduljilo da ga je ozbiljno ugrozio zamor čekanja, pa se ono iščekivano ostavilo postrani.
Da je tomu tako, pokazuje već i opće nesnalaženje s riječju spasenje/spas, što je vidljivo na mnogim razinama u Crkvi, a sto znaci da je ta stvarnost postala daleka i
apstraktna, nejasna i zapravo beznačajna za život vjernika. Postali smo ravnodušni spram spasenja, spram Isusa Krista kao spasitelja čovječanstva. Time se mijenja i slika Kristove Crkve, pa ju se danas najčešće doživljava kao etičku i humanitarnu zajednicu u kojoj se nema što loše naučiti, a ne kao zajednicu u kojoj se uči i s kojom se gorljivo iščekuje spasenje ljudskog života. Kopni tako i nada u bolju budućnost, ali i smisao prošlih događaja, za koje je sve manje mjesta u memoriji vjernika. Drugim riječima, paruziju — Kristov slavni dolazak na koncu vremena, danas malo tko, ako uopće itko, iščekuje na način da to bitno određuje njegov život...

Sergio Quinzio, talijanski mislilac, upravo je gornja pitanja postavio kao jedino važna i relevantna pitanja svoga života. S njima se hrvao u svome životu, posebno u svojoj patnji, i iz te je patnje nastojao o njima misliti, pisati i govoriti. Nikad nije prestao postavljati ista pitanja, pokazavši tako zrelost svoje vjere. Kršćanska vjera računa na neznanje, ali joj ne smiju nedostajati pitanja, jer onaj koji zna ili lako pronalazi odgovore nema potrebe vjerovati. Naime, vjera nije znanje i teorija, nego vjeruje onaj koji se pita i koji tako, pitajući — paradoksalno — povezuje nadu i beznađe u jedno, kako bi očito beznađe preobražavao u put susreta s Bogom. Pitati se, dakle, nije samo pietas misli (Heidegger), nego i konkretni proboj povjerenja i nade.

Zato će na kraju, vjerujemo, biti jasno zašto je Quinzio prikladan, ako ne i izvrstan sugovornik s obzirom na pitanja koja smo ranije postavili. Uvodno ovdje želimo istaknuti ono što je bilo odlučujuće da Quinzijevim promišljanjima pridamo posebnu pozornost. Riječ je o njegovu nestrpljenju, koje svoj izvor pronalazi upravo u kršćanskoj vjeri i koje zapravo postaje sinonim same vjere, potvrđujući ju bitno kao paradoks. 

(Iz Uvoda)