Riječ je o povijesnome i konceptualnom uvodu u glavne tematike filozofije religije u kojem se pokušava odgovoriti na pitanja: Je li religija odgovor na čovjekovu potrebu, iskustvo svetog, pogled na svijet ili sve to zajedno? Kakvu razumsku prihvatljivost pokazuje religiozno vjerovanje i koje značenje poprima izraz „Boga“ izvan njega? Kako pomiriti postojanje dobroga i svemogućega Boga s prisutnošću zla i patnje? Donosi li religijski zahtjev za istinom sukobe ili je opravdana težnja? Koji je smisao „povratka religiji“ u sve sekulariziranijem društvu?

Velika pitanja religioznog iskustva izložena su jasnim tumačenjem koje uvažava složenost suočenih problema i ažurirana u pogledu novih europskih i američkih istraživanja.

Ovaj vrijedan priručnik važan će biti kako studentima filozofije tako i studentima teologije pa i ostalim kompatibilnim društvenim znanostima jer je religija, osobito u zapadnjačkim društvima, postala problematična, a sve povezano s njom kao da gubi na očitosti. Autor proučava filozofiju religija na Sveučilištu u Urbinu te je izvanredni docent na Sveučilištu u Trentu. ( Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti)

Prof. dr. Mladen Parlov ovom se knjigom još jednom potvrdio kao vrstan mariolog koji, tumačeći svetopisamska mjesta koja se odnose na Mariju u svjetlu patrističke teologije i sveukupne kršćanske predaje očitovane u liturgiji i brojnim oblicima marijanske duhovnosti, zna probrati ono što je najvrjednije i osobito korisno i poticajno za današnje vrijeme. Dok na odmjeren i teološki utemeljen način izlaže katolički nauk o Mariji, Bogomajci i Djevici, bez grijeha začetoj, na nebo uznesenoj i suradnici svoga Sina u djelu spasenja, on uvjereno i proživljeno potiče na zdravu marijansku duhovnost u današnjim okolnostima života. Teme poput Marijina majčinstva u svjetlu objave Božje ljubavi, Marijine čvrste vjere u svim životnim prilikama, od Nazareta do Kalvarije, te njezina majčinskog posredništva kojemu se svakoga dana utječemo moleći "Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike", nisu tek neka religijska prošlost, nego oslonac sadašnjosti istinski zdravog kršćanskog života i duhovnosti.

Autor nudi zainteresiranim čitateljima egzetsko-teološko tumačenje Isusovih parabola kako su zapisane u Markovu, Matejevu i Lukinu evanđelju. Autor u 26 poglavlja istražuje ne samo što je dotična parabola značila u vrijeme Isusova povijesnog djelovanja među Židovima Palestine nego i što nama današnjim kršćanima treba značiti.

U izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i Glasa Koncila iz Zagreba, izašla je knjiga „Isusove parabole – slike o kraljevstvu Božjem“ profesora emeritusa i kanonika Vrhbosanskog stolnog kaptola, prof. dr. sc. Mate Zovkića.

„Mato Zovkić stvara svojevrsni „most“ između značenja parabola u vrijeme Isusova povijesnog djelovanja i značenja koje imaju i/ili bi trebale imati za kršćane današnjeg vremena. Pri tome dakako ne gubi iz vida povijest njihova tumačenja, mudro se distancirajući od alegorijske interpretacije crkvenih otaca, kao i od katoličke polemike protiv naroda Isusova vremena u razdoblju od 3. do 20. stoljeća … Temeljne i hvalevrijedne metodološke i stilske značajke prof. Mate Zovkića zacijelo su jednostavnost i razumljivost izlaganja kojima otvara vrata razumijevanja ne samo akademskoj nego i široj čitalačkoj publici. Ovdje je potrebno ukazati na autorovu lingvističko-semantičku analizu i pojašnjenje široj publici nepoznatih i/ili manje poznatih biblijskih pojmova, kao i informacije o društvenom i religioznom životu, običajima i kulturi ondašnjeg vremena, koji su nužni za ispravno i potpunije razumijevanje Isusovih parabola. Približavanje parabola širem krugu čitatelja autor postiže i njihovim izvrsnim stavljanjem u povijesni, društveni, religiozni i kulturološki kontekst, kao i detaljnim prikazom starozavjetne, židovske i grčko-rimske podloge. Nadalje, u autorovu izlaganju dolazi do izražaja dobro poznavanje i upotreba značajnijih i novijih rezultata egzegetskih istraživanja, kako stranih, tako i domaćih autora. “  Dr. sc. s. Silvana Fužinato – profesorica Svetoga pisma na KBF Đakovo

(Preuzeto sa stranica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu)

Crkvenoadministrativne promjene na teritoriju koji je pripadao nekadašnjoj Kraljevini Ugarskoj u okviru Austro-Ugarske Monarhije javljaju se kao posljedica rianonskog ugovora. U takvom širem kontekstu valja promatrati i nastanak
Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i južnu Baranju 1923., kao dio složenih procesa koji su zahvatili crkveno-državne odnose neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Naime, uslijed razgraničenja između Kraljevine Mađarske
i susjednih država, dijelovi biskupija sa sjedištem u Mađarskoj pripali su Austriji, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevini SHS. Stoga je na taj scenarij Sveta Stolica odlučila odgovoriti ustrojavanjem apostolskih administratura, kao privremenih
jedinica crkvene uprave za pojedina područja u specifičnom okruženju. Naposljetku, u slučajevima većih i samoodrživih administratura ustrojene su nove biskupije, dok su manje administrature pripojene susjednim biskupijama, sa sjedištima u državama
u kojima su se nalazile. U ovoj se studiji kao osnovni cilj nameće analiza uspostave, položaja, djelovanja te pripojenja Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji, kao jedinoga takvog slučaja na prostoru
današnje Republike Hrvatske nakon Trianonskog ugovora. Pritom se kritički pristupa obradi dostupnog arhivskog gradiva, objavljenih izvora, novina, časopisa i drugih periodičkih publikacija te dosadašnjih historiografskih doprinosa. Putem
navedene građe također se planiraju utvrditi početna nastojanja Svete Stolice u pogledu crkvenoadministrativne pripadnosti Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i južnu Baranju, odnosno određenja sudbine njezine pripadnosti kao
budućeg dijela Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije. Isto tako, raščlanit će se i podjela Apostolske administrature na dva dijela tijekom Drugoga svjetskog rata, s dodjelom uprave baranjskoga dijela pečuškom biskupu, kao mogući dodatni
motiv ili povod za odstupanje Antuna Akšamovića s mjesta đakovačkog biskupa. Također, razmotrit će se potpuni prekid diplomatskih odnosa između Svete Stolice i komunističke Jugoslavije (1952. – 1966.) kao uzrok odugovlačenja i otežavanja
mogućnosti donošenja rješenja o pripajanju Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji.

Iz Predgovora