„Bog o kojemu je riječ u ovoj knjizi ne može bez čovjeka; njega čovjek silno zanima. On ne samo da o njemu trajno razmišlja, nego ga intenzivno osjeća i ljubi, a u svojoj ga bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi ne prestaje stvarati i spašavati od ropstva grijeha i smrti. I dok se čovjek uvijek iznova igra samoutemeljenja i neovisnosti, Bog ga ne prestaje sebi privlačiti 'konopcima ljubavi' (Hoš 11,4).
Čovjek, naime, uzaludno pokušava sreću naći u stvorenjima i istinu o sebi u sebi samome“, piše autor u uvodu ove knjige i nastavlja: „Stranice što slijede za središnju temu imaju milosrđe i radost, odnosno Boga koji se već u starozavjetnoj objavi poistovjećuje s tim pojmovima. U Isusu Krstu on je uosobljeno milosrđe i radost; potpuno milosrđe i potpuna radost. Bog čovjeka u Isusu Kristu spašava od okrutnosti i žalosti grijeha i smrti, opravdava ga svojom bezuvjetnom i neograničenom ljubavlju te ispunja radošću božanskih odnosa i zajedništvom svoga života.“
Navodeći praktičnost ove knjige Josip Šimunović tvrdi da se čitatelj „čitajući stranice ove knjige vrlo lako može osjećati kao da se nalazi na određenim duhovnim vježbama“, dok Boris Vulić preporučuje čitateljima knjigu pozivajući ih „da je, obogaćeni svježinom njezine misli, prihvate kao dragocjenog sugovornika u nastojanjima da Crkva, 'oaza milosrđa', pokaže svijetu svu ljepotu, nadu i nježnost forme kršćanstva koje vjeruje u Trojedinoga Boga milosrđa i radosti“.
Knjiga je tiskana kao suizdanje Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.

Zbornik je nastao kao plod promišljanja i istraživanja života i rada o. Teodozija Florentinija, kapucina, svestranoga i zauzetoga pregaoca na njivi Gospodnjoj. Među mnogovrsnim djelima, koja je poduzeo za slavu  Božju i dobro bližnjega, bilo je i utemeljenje ženske redovničke zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa  u Ingenbohlu, u Švicarskoj, koja od 1868. godine, po njegovu primjeru i na poziv đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, živi i djeluje ne samo u Đakovačko - osječkoj nadbiskupiji, nego i mnogo šire. 

Sto pedeseta godišnjica smrti o. Teodozija bila je izvrsna prigoda za dublje upoznavanje s njegovim djelom i njegovim životom. Tom je prigodom u  Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, u dvorani Florentini, 14. studenoga 2015. godine organiziran Međunarodni simpozij. Svi su predavači osvijetlili lik i karzimzu o. Teodozija. Kako bi se to duhovno bogatsvo prenijelo dalje, u ovom su Zborniku prikupljena predavanja koja donosimo dvojezično: na hrvatskom i na njemačkom. Na taj će način oni, koji budu htjeli upoznati lik o. Todozija, moći posegnuti za ovim tekstovima. 

Iz uvoda

U Leksikonu hrvatskoga srednjovjekovlja, objavljenom u suradnji Školske knjige i HAZU-a, eminentni stručnjaci i poznavatelji kulturne baštine hrvatskoga srednjovjekovlja predstavljaju bogatstvo europske, svjetske i nacionalne kulturne baštine. U tekstualnom dijelu sadržano je gotovo sve što su Hrvati ostvarili na razini književnih, filozofskih, umjetničkih i drugih znanstvenih postignuća i tako pridonijeli europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Leksikon sadrži ukupno 1200 autorskih kartica teksta. Podijeljen je tematski na četiri zaokružene cjeline u kojima se obrađuju osobe, događaji, pojmovi i kronologija. 
Interdisciplinarnim pristupom na stranicama Leksikona dobivamo uvid u tisuću godina povijesti koja se odigrala na prostorima koje danas baštinimo, a obilježili smo ih i obogatili našom pisanom kulturom koja je u ranome srednjem vijeku bila trojezična (hrvatski, srednjovjekovni latinski, staroslavenski/crkvenoslavenski) i tropismena (latinica, glagoljica, ćirilica) te umjetničkim izričajem na hrvatskom društvenom i političkom prostoru.

Preuzeto sa stranica Školske knjige

Simpozij, prigodom 200. obljetnice rođenja đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayerova, održan je u Đakovu od 1. do 2. listopada 2015. godine. Uz ovaj, đakovački Simpozij, organizirana su još dva simpozija, i to u Beču i u Rimu. Đakovo, Beč i Rim na poseban su način bili povezani sa Strossmayerom. U Đakovu je
stolovao tijekom 55 godina, s Rimom je bio povezan kao sa središtem Katoličke crkve, a s Bečom kao s glavnim gradom Habsburške Monarhije i svojim boravištem tijekom školovanja.

Strossmayer se borio za teritorijalno jedinstvo Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Upravo zbog toga predavači su istražili njegov utjecaj uDalmaciji i Istri. U Istri je bio blisko povezan s porečko-pulskim biskupom i prosvjetiteljem Jurjom Dobrilom (1812.-1882.) te s onima koji se predvodili Hrvatski
narodni preporod, okupljeni oko preporodnoga lista Naša sloga. Zakašnjelim preporodnim idejama u Dalmaciji, preko financijske i moralne podrške, Strossmayer je dao važnu pomoć i poticaj u organizacijskom smislu. Posebnu brigu i ljubav Strossmayer je pokazivao prema Bosni i Hercegovini. On je nosio naslov bosanskoga
biskupa. Zbog toga je smatrao da treba vratiti Bosnu pod svoju jurisdikciju. Strossmayer je više puta posjetio Bosnu, još za vrijeme turske vladavine. Bio je upoznat s veoma teškim položajem Katoličke crkve. U Đakovu je 1857. godine osnovao kolegij za bosanske franjevce kako bi u njima ojačao hrvatsku nacionalnu
svijest. To, dakako, nije odgovaralo Mađarima. Oni su, nakon teške borbe protiv biskupa Strossmayera, uspjeli premjestiti bosanske klerike u Ostrogon. Osim političkoga, na Simpoziju je predstavljeno Strossmayerovo crkveno, kao i kulturno djelovanje. Crkveno djelovanje bilo je usmjereno prema jedinstvu Crkve,
prema pastoralu u vlastitoj biskupiji, a osobito se istaknulo u gradnji nove, velebne katedrale. Strossmayerova dva gesla: »Prosvjetom k slobodi« i »Sve za vjeru i Domovinu« otkrivaju nam širinu njegova djelovanja. Đakovačka katedrala, osim »slave Božje«, imala je za cilj i kulturno uzdizanje hrvatskoga naroda. Zbog svoje iznimne
ljepote i grandioznosti ona se uzdigla i iznad hrvatskih granica. Kupovanjem i darivanjem vrijednih umjetničkih slika gradu Zagrebu, Strossmayer je obogaćivao u kulturnom smislu hrvatsku prijestolnicu. Preko F. Račkoga on daje ideje i smjernice o restauraciji crkve sv. Marka u Zagrebu, kao i o restauraciji same katedrale...

Strossmayer je vjerovao u uskrsnuće hrvatskoga naroda. Svjestan je bio da to ne će doživjeti, ali da će se iz svega srca u vječnosti tomu uskrsnuću i radovati. Hrvatskomu, u političkom smislu gotovo »nepoznatomu narodu«, dao je institucije koje će biti temelj za njegovo političko uskrsnuće. Hrvatska u drugoj polovici 19. stoljeća ne samo da nije bila samostalna, nego je vodila tešku bitku u oblikovanju i čuvanju nacionalnoga, crkvenoga i kulturnoga identiteta. Uloga je Strossmayera u tom nastojanju bila neizmjerna.

(Iz uvoda)

Hans Urs von Balthasar je govorio o Crkvi kao zaručnici, osobi. Crkva je posve ona sama u osobama, i ona je u svojoj čistoj cjelovitosti u onima od čijega je "da" nastala: u Mariji, Gospodinovoj majci. Balthasar, ivanovski i ignacijevski kršćanin, poglavito je bio marijanski čovjek.

Znao je za ono karizmatsko u Crkvi, za uvijek novo puhanje i djelovanje Duha, koji stvara novi život upravo ondje gdje ga mi ne tražimo i ondje gdje nam se on često uopće ne bi svidio. Znao je za značenje ženskoga u Crkvi, za veliki znak djevičanstva i majčinstva. Od Marije se učio poniznosti i poslušnosti, ali i odgovornu djelovanju u tjelesnosti djelotvorne ljubavi... Konačno, od Marije je posebice naučio da je izvor svake plodnosti u Crkvi kontemplacija, bez koje akcija postaje prazna uposlenost. Naučio je da Božja riječ prebiva u šutnji i tišini i da samo ovdje dozrijeva njezina velika plodnost. 

Benedikt XVI.