Zdravo, Marijo, milosti puna“: ovako započinje molitva koju naučimo već kao djeca i koja nam se posebno u teškoćama vraća na usne i navire u srcima. „Bog pozdravlja jednu ženu, pozdravlja je velikom istinom: ‘Ja sam te ispunio svojom ljubavlju, ispunio sam te sobom i kao što si puna mene, bit ćeš puna mojega Sina, a potom sve djece Crkve.’ Ali milost ne završava tu: Gospina ljepota ljepota je koja daje plod, to je ljepota majke.“

Nakon što je u knjizi Oče naš protumačio molitvu Gospodnju, u ovoj novoj knjizi papa Franjo govori o Marijinu otajstvu tumačeći redak po redak molitvu Zdravo, Marijo u živu i plodnu razgovoru s teologom i zatvorskim kapelanom don Marcom Pozzom koji je bio Papin sugovornik i u prethodnoj knjizi. „Marija je normalnost, ona je žena koju svaka žena na ovomu svijetu može nasljedovati“: „Radila je, nabavljala namirnice, pomagala je Sinu, pomagala mužu.“ A ipak, ova „normalna“ žena postaje sredstvo novoga stvaranja, novoga saveza: „početak novoga stvaranja jest dijalog između Boga i samo jedne žene“. Upravo žena i njezina uloga središte je Papina promišljanja: „Crkva je žena, Crkva nije muško. Mi klerici smo muškarci, ali nismo mi Crkva."

(Preuzeto sa stranica Verbuma)

Na tragu ideje biskupa Josipa Jurja Strossmayera da su znanje i obrazovanje temelji društvenoga identiteta i razvoja u akademskoj godini 2017./2018. Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku organizirao je »Lectio Strossmayer«. Dana 26. travnja 2018. godine predavanje je u Đakovu održao prof. dr. sc. Damir Barbarić, hrvatski filozof, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju (Institut za filozofiju u Zagrebu.

Dobro je poznato kako je Hegelovo nastojanje da istine teologije i religije, prije svega kršćanske, razradi i izloži u mediju pojma, doživjelo slom, i to zajedno s cjelinom njegova spekulativnog sustava filozofije, ali i njemačkoga klasičnog idealizma općenito. Rascjep škole njegovih sljedbenika na takozvanu Hegelovsku ljevicu i desnicu, te tamo začeta radikalna kritika njegovih teoretskih ishodišta i načela, javio se najprije u području filozofije religije, a zatim i filozofije prava i politike. Danas se uglavnom smatra da su plodovi njegova golemog misaonog napora samo još od historijskoga interesa. Tamo gdje se ne kreće isključivo odavno utabanim stazama misaono često neplodne neoskolastike, već pokušava napustiti dobro čuvanu utvrdu navodno vječnih istina, da bi održala korak sa sve izazovnijim dostignućima egzaktnih i pozitivnih znanosti, teologija se zajedno s filozofijom religije nalazi pred teško rješivom alternativom. Obje bi se trebale odlučiti hoće li se nastojati, koliko god je to više moguće, približiti pretpostavkama, metodama i rezultatima tih znanosti, prije svega historije, etnologije, prirodne antropologije i mnogovrsnih socijalnih naučavanja, ili će se pak čvrsto držati hermeneutike i egzegeze, katkad i kritičke analize biblijskih tekstova, ustrajavajući na njihovoj posvemašnjoj iznimnosti i jednokratnosti, što bi ih trebalo osloboditi zahtjeva za usporedbom i odmjeravanjem sa sadržajem znanstvenih spoznaja, koje danas postaju sve mjerodavnijima…

Danas su u literaturi posvećenoj povijesti filozofije rijetki pro­blemski ustrojeni prikazi koji kao ovo znamenito i višekratno objavljivano djelo na suveren, kompetentan i sveobuhvatan način promišljaju i plastično izlažu cjelinu povijesti filozofije, u rasponu od njezinih početaka u ranoj grčkoj misli preko klasič­nih antičkih mislilaca Platona i Aristotela te Plotina i novopla­toničara, teoloških mislilaca patristike i skolastike, njemačkih mistika s kraja srednjeg vijeka i filozofa ranog i klasičnog novog vijeka, sve do Kanta i njemačkih idealista, zaključno s kratkim, ali svagda relevantnim analizama glavnih Nietzscheovih misli.

(Preuzeto sa stranica Matice hrvatske)

»'Predgovor', pa onda i cijela Fenomenologija duha, ključni su tekstovi za razumijevanje Hegelove filozofije u njezinu najunutarnjijem momentu stvaranja spekulativnog mišljenja, a u suvremenoj hrvatskoj filozofijskoj produkciji nisu do sada dobili odgovarajuću pozornost. Nasuprot predstavljanjima i interpretacijama koje su Hegela nerijetko odmjeravale prema nekim drugim filozofijama kao standardom, ovo djelo predstavlja zapućivanje u izvorno tumačenje te u tom smislu predstavlja i obrazac hermeneutičkog postupanja.

Svi pojedini autorski prinosi u zborniku nošeni su jednom idejom: da se, koliko je moguće, pronikne u krajnji smisao i duhovnu motivaciju Hegelova filozofiranja te uvidi njegova suvremenost te relevantnost i u današnjim diskusijama (primjerice, o tzv. »pozitivnim« znanostima i njihovoj paradigmatičnosti). Tekst 'Predgovora' autori su analizirali nastojeći se držati izvornog smisla teksta i čisteći kasnije smislove, tako da se može reći da su u velikoj mjeri doprli do izvorne ideje teksta koji u nekim svojim momentima i dalje ostaje enigma. Pažljivo odvagivanje smisla pojedinih izraza i posebna akribija u odnosu spram izvornog teksta posebno su upadljive značajke cijelog djela.

(Preuzeto sa stranica Matice hrvatske)