Čudna smrt Europe osoban je prikaz kontinenta i kulture uhvaćene u činu samoubojstva. Kombinacija sve nižeg nataliteta, masovne imigracije te sve većeg nepovjerenja u sebe i mržnje prema samome sebi dovela je do toga da se Europljani nisu u stanju zauzeti za sebe i ne mogu se oduprijeti sveobuhvatnoj promjeni vlastita društva. Ova knjiga nije samo analiza demografskih i političkih zbivanja nego i osobno svjedočanstvo o kontinentu u stanju autodestruktivnosti. Obuhvaća izvještaje iz cijeloga kontinenta, od mjesta na kojima se migranti iskrcaju do mjesta na kojima naposljetku završe, od ljudi koji im požele dobrodošlicu do onih koji ih ne mogu prihvatiti.
Ispričana na temelju iskustva iz prve ruke i poduprta impresivnim istraživanjima i dokazima, knjiga se bavi razočaravajućim neuspjehom multikulturalizma, naglim zaokretom Angele Merkel glede migracije, nedovoljnom repatrijacijom i fksacijom Zapada na osjećaj krivnje. Murray je putovao u Berlin, Pariz, Skandinaviju, Lampedusu i u Grčku kako bi otkrio slabost u samome srcu europske kulture i čuo priče onih koji su u Europu stigli iz dalekih zemalja. Autor u svakom poglavlju također korakne unatrag i pogleda širu sliku koja će objasniti samoubilački nagon starog kontinenta te odgovoriti na pitanje zašto bi itko, a pogotovo cijela jedna civilizacija, učinila to samoj sebi?

Knjiga završava dvjema vizijama Europe – optimističnom i pesimističnom – koje dočaravaju sliku kontinenta u krizi i nude izbor mogućih sljedećih koraka.

Preuzeto sa stranica Školske knjige

Knjiga Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights istražuje kako je mladi svećenik iz ruralnog dijela Hrvatske postao junak svojega naroda, Katoličke crkve i mnogih drugih diljem svijeta. Poput starozavjetnog proroka, nadbiskup Stepinac ostao je nepokolebljivo vjeran svojoj Crkvi i prirodnim zakonima tako što je bio glas savjesti tijekom triju totalitarnih režima. Branio je učenje Crkve i na taj način pokazao kako religiozan čovjek u skladu sa univerzalnim vrijednostima može pojmiti jedinstvo svijeta u njegovoj različitosti – stoji u sažetku knjige.

Esther Gitman doktorirala je na Odsjeku za povijest City University of New York, a spoznaje svojeg istraživanja sažela je u knjizi Kad hrabrost prevlada (When Courage Prevailed) koju je na hrvatskom jeziku objavila Kršćanska sadašnjost 2012. godine, a obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Autorica potom nastavlja sustavno istraživanje problematike Židova u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i pitanja o nedužnosti kardinala Alojzija Stepinca. Rezultat tih nastojanja je i knjiga Alojzije Stepinac - Pillar of human rights, objavljena po prvi put na engleskom jeziku u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i HKS-a.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

Knjiga „Znanost i umjetnost odgoja“ sadrži stručne tekstove 32 autora – psihologa, psihijatara, socijalnih pedagoga, neuropedijatrice, logopeda… koji rade ili su u nekom periodu radili u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i/ili na Hrabrom telefonu. Sadržajno knjiga prati roditeljstvo od odluke na roditeljstvo do adolescencije djeteta kroz 45 tema grupiranih u 11 cjelina: Temelji roditeljstva, Razvojne teme, Briga o malom djetetu, Odgojna teme, Dijete u vrtiću i školi, Emocionalni svijet djece, Dijete u odnosu s drugima Svakodnevni život, Naša obitelj se mijenja, Teškoće na putu odrastanja i Kutak za mene. Svi tekstovi donose suvremene znanstvene i stručne spoznaje te konkretne savjete i primjere iz prakse, uz popis korištene literature u kojoj čitatelji – roditelji, odgojitelji i stručnjaci koji rade s djecom – mogu dalje istraživati temu. Ukupni opseg knjige je 720 stranica, a bogato je opremljena fotografijama, dječjim crežima, pismima i porukama odraslima.

Glavna urednica knjige prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander u uvodu je napisala:

„Ova knjiga je posvećena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, skrbnicima i svima drugima koji sudjeluju u najljepšem, ali i odgovornom životnom izazovu – odgajanju djece. Nekad se čini da se očekuje da će se roditelji i druge osobe uključene u skrb o djetetu prirodno snaći u svojim novim ulogama. Nekad sami od sebe očekujemo da budemo savršeni roditelji i odgojitelji, a to, dakako, nije moguće ostvariti. Ni za djecu ne bi bilo dobro da imaju savršene skrbnike koji svojim ponašanjem mogu poručiti da nikada nije u redu pogriješiti i uz koje bi se djeca mogla osjećati manje vrijednima i bez prilike za doživljavanje punog spektra svojih emocija. Dakle, ne postoji savršen roditelj. Ono što možemo i trebamo je truditi se biti dovoljno dobri roditelj, skrbnici, učitelji i odgajatelji. Knjiga koju držite u rukama može vam biti dobar vodič i prijatelj na tom putovanju.“

Jesu li liturgija i molitva od presudne važnosti za nadilaženje društvene krize u kojoj živimo i tehnološke manipulacije ljudskim životom koja uzima sve više maha? Da, tvrdi Joseph Ratzinger, sada papa emeritus Benedikt XVI., u ovoj iznimnoj knjizi.

Liturgija nas istodobno dovodi do duboke suglasnosti sa svijetom i uzdiže nas iznad onoga što sami možemo proizvesti i učiniti, u područje darovanoga, življenoga, onog najuzvišenijeg što nam je povjereno. Stoga, samo ako čovjek doista liturgijski živi, odnosno istinski i ispravno štuje Boga, moguće je zaštititi ljudsko dostojanstvo te pronaći načela i snagu za rješavanje krize našega doba.

Kritizirajući onu vrstu religije koja ne ulazi u dijalog s Bogom koji nas čuje, papa emeritus Benedikt XVI. želi u knjizi Slavlje vjere odgovoriti na temeljno pitanje: kako slaviti Boga na ispravan način? Napisana prije nego što je Joseph Ratzinger postao papa, ova svevremenska knjiga reflektira trajne i nadahnjujuće uvide u vezi štovanja Boga i svete liturgije. Kao i uvijek, Ratzinger obrađuje svoju temu duboko i s jasnoćom, dajući ne svoj osobni pogled, nego istinski pogled Crkve na pitanje euharistijske liturgije i na njezinu ključnu ulogu u životu čovjeka i svijeta.

(Preuzeto sa stranica Verbuma)

Naslov knjige  može biti čudan, jer je teško zamisliti pitanje: Kako se liturgija može 'otkriti' u 20. stoljeću? Ili: Kako je moguće zanemariti bitnu razliku između liturgijskog nauka i liturgije, odnosno između scientia i res? Istina je: liturgija je uvijek postojala u Crkvi, dok je teologija (---) ili znanost (…) o liturgiji stvarnost najnovijeg datuma.

No jednako je tako istina da je to „rođenje nove discipline rezultat – ali na određeni način također uzrok – novoga shvaćanja same liturgije unutar crkvenog iskustva kršćana. Na neki bismo način mogli reći da „objekt“ i „metoda“, res i scientia idu ukorak i međusobno su ovisni. Zbog toga nije nimalo pogrješno držati kako je liturgija otkrivena tek u 20. stoljeću, ne samo kao disciplina teološkog studija nego također kao novo iskustvo – problematično ili moguće – obrednog i sakramentalnoga otajstvenog i slavljeničkog odnosa s Kristom i s Crkvom.

(Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti)