Godine 2013. u povodu predsjedanja Kulturnoga centra sv. Martin – Hrvatska tek uspostavljenom Europskom mrežom kulturnih centara sv. Martin, Institut za etnologiju i folkloristiku, Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska i Hrvatsko katoličko sveučilište organizirali su peti međunarodni znanstveno-stručni skup posvećen martinskoj europskoj tradiciji pod nazivom: Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin, simbol dijeljenja. Skup je organiziran u okviru znanstvenoga projekta Hrvatska nematerijalna kulturna baština, društveni identiteti i vrijednosti (br. 09/59, voditelj Tvrtko Zebec) Hrvatske zaklade za znanost. Zagrebački martinski skup, održan 4. listopada 2013. godine, upozorio je na specifičnosti i bogatstva nematerijalne martinske baštine u Hrvatskoj i Europi. Svojim međunarodnim i interdisciplinarnim karakterom okupio je znanstvenike iz područja etnologije, etnomuzikologije, povijesti, filologije, povijesti umjetnosti itd. koji su svojim promišljanjima vječnih tema zajedništva i dijeljenja individualno doprinijeli jačanju svijesti o očuvanju zajedničkih dobara i solidarnosti, koji su nam ponajviše potrebni u turbulentnom 21. stoljeću. 
Misao vodilja zagrebačkoga skupa apostrofirala je propitivanje Martinova života i djela napose kroz ideju dijeljenje u 21. stoljeću koja podrazumijeva razvijenu svijest o očuvanju i djeljenju zajedničkih resursa čovječanstva kao što su voda, zrak, hrana, zdravlje, znanje, obrazovanje. Skup je ponudio smjernice razmišljanja koje su se odnosile na sljedeća propitivanja: 
–    Kako u 21. stoljeću ponovno iščitati život sv. Martina i njegov čin milosrđa? Gdje je mjesto hrvatske martinske baštine u kontekstu europske tradicije sv. Martina? 
–    Kako živjeti, razumjeti i pronositi glavnu poruku sv. Martina – dijeljenje kao zajednička vrijednost? 
–    Kako implementirati martinske vrijednosti u okviru kulturnoga itinerara?
Razmišljanja o natuknutim idejama donose nam znanstveni radovi u ovom zborniku.

(Preuzeto sa stranica Instituta za etnologiju i folkloristiku)

„Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi: 'Oče, oprosti im, ne znaju što čine!' (…) Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan (usp. Izl 34,6), njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život“, stoji, među ostalim, u Apostolskome pismu kojega je papa Franjo napisao na kraju Izvanrednoga jubileja milosrđa objavljenoga u Rimu, 2. studenoga o svetkovini Isusa Krista Kralja svega svijeta, 2016. godine.

Ova knjiga intervjua s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere vodili su novinari Johannes Marten i Philipp V. Studnitz još 2005. godine, dok Müller još nije bio imenovan na sadašnju službu, ali je vršio službu regensburškoga biskupa. U to vrijeme on još nije pripadao najpoznatijim vodećim crkvenim ljudima, ali je već dugo pripadao najpriznatijim teolozima svijeta. Prema uvodnim riječima voditelja intervjua Martena, uza svekoliko povijesno svrstavanje i teološka tumačenja regensburški je biskup „stalno uspostavljao most s našim današnjim životom: Koju su sliku čovjeka zacrtali praoci u Bibliji? Što je ovomu Isusu iz Nazareta stvarno bilo važno? Što je čovjekovo određenje u ovome svijetu? I naposljetku: Koji zahtjev postavlja kršćanstvo nama danas? Odgovor je Gerharda Müllera, toliko ćemo unaprijed reći, posve nedvosmislen: To je zahtjev koji je nečuven, koji nas svaki dan iznova izaziva, odnosno mora izazivati – svejedno je jesmo li laici ili biskupi“.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

„Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi“ nova je knjiga dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa“ je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji.

Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.