Simpozijem o milosrđu, kao i tiskanjem ovoga zbornika, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu dao je svoj znanstveni doprinos i odgovor na poziv pape Franje u Izvanrednoj jubilejskoj godini, posvećenoj milosrđu, poziv da se ozbiljnije zaustavimo pred ovom važnom teološkom temom.

O milosrđu su tako iz različitih perspektiva progovorili teolozi iz Bosne i Hercegovine (Zenica), Slovenije (Ljubljana), Srbije (Beograd) i Hrvatske (Đakovo): Davor Vuković (Božje milosrđe kao supatnja u suvremenoj teološkoj misli), Karlo Višaticki (Starozavjetni Bog milosrđa?), Anđelo Maly i Josip Bošnjaković (»Zarobljeno milosrđe«. Biblijsko-psihološka analiza Fil 2, 1-4), Halil Mehtić (Neki aspekti milosrđa u islamu), Boris Vulić (Navikavanje slobode na Božje milosrđe. O vremenitim kaznama i oprostima), Ivica Raguž (Milostinja i milosrđe. Neka promišljanja Tome Akvinskoga), Anton Štrukelj (Božje milosrđe – izvor nade), Stanislav Šota (Prispodoba o milosrdnom Ocu i pastoralne smjernice), Šimo Šokčević (Milosrđe kao temeljno uporište personalizma pape Franje i J. H. Newmana), Grgo Grbešić (Marija Faustina Kowalska – apostol Božjega milosrđa), Rastko Jović (Strah milosrđa), Zvonko Pažin (Zavjetna misa o Božjem milosrđu) i Antun Japundžić (»Molitva srca« i milosrđe u istočnoj kršćanskoj tradiciji).

Budući da poruke Izvanredne jubilejske godine, posvećene milosrđu, ostaju trajni poticaj i nadahnuće, radovi ovoga zbornika poslužit će kao dobar orijentir i polazna točka svima onima koji žele produbiti i dalje istraživati temu milosrđa. »Oni su, između ostaloga, i rezultat interdisciplinarnoga, ekumenskoga i međureligijskoga propitkivanja teologije milosrđa. Nadamo se da će u radovima ovoga Zbornika čitatelji otkriti ponizno traganje za istinom, da će ih Zbornik obogatiti te im pomoći da i sami budu ponizni tražitelji Boga – izvora vječne istine, dobrote i milosrđa.« (Iz Predgovora Ivice Raguža i Šime Šokčevića, urednikâ)

tekst: Željko Filajdić

Ma koliko bio duhovan, naš nam se život često otkriva kao tegoban i prepun nedostataka i slabosti i stoga ga želimo popraviti, no promjene se ili ne događaju ili su površne i privremene…

No da bi došlo do istinske promjene nisu dovoljne naše vlastite snage, nego nam je za to potrebno izvanjsko uporište, neophodno je da se u nama uz našu nesavršenu narav otkrije nešto drugo – stvarno i snažno načelo nekog drugog života povrh ovog našeg ograničenog.

Taj novi, bolji život, čovjek ne može stvoriti sam ni iz čega, jer on je izvan nas, mi ga trebamo primiti. I kao što ni naravni život nije stvorio sam čovjek, nego mu je dan, tako mu se i novi život od Boga daruje i stoga se naziva milošću.

Jedan od najpoznatijih modernih mislilaca, ruski velikan Vladimir Solovjev, u ovoj vrijednoj knjizi progovara kako živjeti na toj osnovi  milosti, Božjega dara, blaga koje nije obični umišljaj, nego nam je stvarno darovano. Početak takvog pravog života utemeljena na milosti nije nam tako dalek ni težak, a njegova je osnova u prihvaćanju bogočovještva Isusa Krista po kojemu nam je milost novog života i darovana. Solovjev također na temelju evanđeoskih tekstova i bogate monaške tradicije razlaže tri temeljna stava kojima se iskazuje kršćansko predanje, a to su molitva kao osnova dobrovoljnog predanja Bogu i suglasja s njim, milostinja, to jest milosrdna ljubav kao osnova zajedništva među ljudima te post kao osnova oslobađanja od tjelesnih požuda kroz uzdržljivost i askezu kojima zadobivamo vlast nad naravi i nagonskim.

Budući da autentično osobno kršćansko usavršavanje ne može biti odijeljeno od zajedništva i poboljšanja društvenih odnosa, drugi dio knjige progovara o Crkvi te o tome kako bi život milosti trebao utjecati na društvo i državu.

»Nakon novovjekovne i još više suvremene uzajamne otuđenosti filozofijskog i teologijskog mišljenja, Welte je smatrao svojom životnom zadaćom da teologiju kao sustavni oblik samorazumijevanja kršćanske vjere dovede u razgovor s modernim filozofiranjem koje samo sebe shvaća autonomno. A svrha tog razgovora nije samo nastojanje oko prevladavanja obostrane otuđenosti, nego i otvaranje novih i plodonosnih mogućnosti mišljenja za teologiju…

Tko kaže „religija“, uključno kaže i „čovjek“ – jer samo on je religiozan, samo on ima religiju. Stoga je čovjek također u središtu Welteove pozornosti. Osnovni fenomeni ljudskoga: sloboda, tjelesnost, jezik, vrijeme, povijesnost i povijest zaokupljaju Welteov pozorni pogled tako da on, polazeći od njih, iznosi na vidjelo čovjeka u njegovu osobnom dostojanstvu te u njegovu međuosobnom i povijesnom bivovanju, u njegovoj tjelesnosti, u njegovim mijenama i u njegovoj smrtnosti.