Opsežna i studiozna biografska knjiga Jevgenija Paščenka o Jurju Križaniću napisana je iz ukrajinske perspektive i u kontekstu kulture baroka, ukrajinsko-hrvatskih književnih i kulturnopovijesnih veza te uloge slavizma u Križanićevu idejnu sustavu.

 Križanić se sa svojim idejama, ponajprije slavizmom, nije pojavio kao nešto strano, netipično za hrvatsku duhovnu sredinu. Njegovu pojavu i djelatnost uvjetovale su i izazvale osobine razvoja niza književnopovijesnih događaja na hrvatskom, srednjoeuropskom i istočnoslavenskom, posebice ukrajinskom kulturnom prostoru. U njegovu stvaralaštvu odjeknule su idejne, političke, znanstvene i druge osobitosti naroda tadašnje Europe. Pisac je živio i stvarao u ozračju niza europskih kultura i tradicija, počev od njegove nacionalne, preko srednjoeuropskih, sve do istočnoeuropskih. Cijeli niz pojmova koji su svojevrsna sinteza Križanićeva idejnog sustava ima potvrde i analogije u političkom težnjama i kulturnim tradicijama sredina u kojima je stvarao. To su ponajprije idejne dominante kao što su slavizam u širokom smislu, problem razjedinjenja i ujedinjenja kršćanstva, stanje nacionalnih slavenskih jezika, odnosi između slavenskih zemalja, njihova neovisnost, osmanlijska ugroza, problem općeeuropske solidarnosti u obrani kršćanstva. Nije slučajno da se u nekim sredinama opaža svojevrstan »povratak« Križaniću, da ga se doživljava iz perspektive suvremenih težnji prema konsolidiranju Europe i uspostave dijaloga između Zapada i Istoka.

Za boravka u Ukrajini Križanić je ušao u srž problema koji će dugo ostati problematičan i neriješen, a takav ostaje i danas − to je problem crkvenog jedinstva koji je doveo do stvaranja Ukrajinske grkokatoličke crkve. Zalaganjem za to jedinstvo, Križanić je djelovao u duhu svojega doba u kojem se formirala neka vrsta barokne unije u koju je ušla i Ukrajina. Ukrajinci i Hrvati su, zapravo, sudjelovali u formiranju europske unije, crkvene i državne, te su radili na izravnom i ravnopravnom uključivanju slavenskoga prostora u općeeuropsko jedinstvo. Ukrajinski su grkokatolici u povezivanju s Rimom vidjeli mogućnost ulaska u zapadnoeuropski prostor, što su i uspjeli, potvrdom čega je nastanak ukrajinskoga baroka. Osim toga vidjeli su mogućnost jačanja partnerstva s Rimom. U takvim idejama pronašli su najbolje sugovornike i partnere u Hrvatima. Križanićev životni put svjedoči da je njegova ideja o povezivanju Crkava i slavenstva imala podršku i razumijevanje ukrajinskoga društva. To govori o tipološkoj srodnosti ciljeva u kulturama i književnostima predstavnika baroknog slavizma kod Hrvata i Ukrajinaca. Ta ideja je više srednjoeuropska nego ideja Zapada ili Istoka, više nedržavnih nego državnih naroda. Ona je pridonijela povezivanju ukrajinskih i hrvatskih pisaca, intelektualaca i predstavnika Crkve.

(Preuzeto sa  stranica Matice hrvatske)

Riječ je o prvoj komparatističoj studiji  koja u obradi teme Abrahamove žrtve integrira sve poznate hrvatske književne adaptacije i njezine odjeke u svjetskom kontekstu, a usto predstavlja i prvi pokušaj obuhvatna prikaza književnog mita o Abrahamovoj žrtvi i njegovih preobrazbi s obzirom na filozofijsko čitanje teoloških slojeva ove biblijske naracije te njezine likovnosti od najstarijih židovskih, muslimanskih i kršćanskih vizualizacija.

U tom je okviru doprinos hrvatskoga slikara Frederika Benkovića, pohranjen u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, bez ikakve sumnje najznačajniji hrvatski likovni doprinos ovoj temi. Upravo se nad promišljanjem o Abrahamovoj žrtvi pripadnost jednoj maloj kulturi kakva je hrvatska pokazala kao interpretativna prednost jer nismo imali problem da tvz. "velike kulture" i njihove klasike postavimo ispred vlastitih, već smo vrlo dobro razumjeli poziciju Sebe kao Drugoga.

Među kontekstualnim pristupima o kojima se danas govori u katoličkom tumačenju Biblije nalazi se i feministički pristup. Sam dokument Papinske biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi iz 1993. godine piše o feminističkoj hermeneutici, koja polazi od povijesno-kritičke metode. Tko su bile žene u Bibliji? Koja je njihova uloga u tekstu? Koje strategije čitanja su koristile čitateljice u posljednje dvije tisuće godina? Što znači čitati kao žena? Što znači nazivati Bibliju "riječ Božja"? Što to može nekoga prisiliti da kaže da je Biblija u nečemu u krivu? Ima mnogo nejasnih odgovora na postavljena pitanja. Pitanja su uznemirujuća i remete tradicionalno, patrijarhalno čitanje tekstova.

Otkako sam g.1982. prihvatio uređivanje katoličkoga marijanskog mjesečnika "Marija", u svakom broju nastojao sam objaviti i po jednu marijansku molitvu, plod uma i srca kojega velikana duha, sveca, crkvenog oca, bogoslovca ili obična vjernika.  Među objavljenim molitvama ima veoma lijepih i vrijednih. Budući da slika govori više od riječi, odavno sam priželjkivao objaviti zbirku najljepših marijanskih molitava i nju ilustrirati poznatim slikama Majke Gospodinove iz kista velikih majstora. S Božjom pomoću, ta želja ostvaruje se konačno ovom knjigom, podijeljenom u dva dijela. U prvom su opisani temelji i povijesni presjek štovanja bl. Djevice Marije te nastanak i razvoj marijanskih molitava od početka do naših dana. U drugom dijelu izabrani su tekstovi marijanskih molitava svih vremena popraćeni najljepšim uprizorenjima Majke Gospodinove, reprodukcijama djela velikih majstora do kojih  sam uspio doći. Nadam se da će ova zbirka molitava doprinijeti da hrvatska marijanska baština raste i razvija se u duhu evanđeoske poruke koja nam prikazuje Majku Gospodinovu kao vjernu službenicu Gospodnju.                                                                                                                                                                                                                                                         

Iz predgovora 

Najdublje se rane ne otkrivaju pred nepoznatima. Isus je pak stajao i otkrio sve svoje rane. Ne samo da ih je otkrio nego je i dopustio da Ga se dodirne. Njegove su riječi bile opipljive, a radost nije bila običan osjećaj, nego stanje potpune sreće. To je važno, jer živimo u svijetu u kojem prema riječima postajemo sumnjičavi, prije nego što ih netko izgovori ili preoblikuje u dokaze koji nas imaju u što uvjeriti. Onaj kojeg su vidjeli slomljena i ubijena na križu, poražen i okrvavljen, stajao je pred njima isijavajući mirom i radošću, otvorenih rana, ali lišen boli i šireći sreću oko sebe.

                                                                                                                                                                                                                                                            Odlomak iz knjige