Što znači sreća? Ovisi li o našim genima, o slučajnosti, ili pak o našoj senzibilnosti? Može li se stanje sreće očuvati ili se sastoji tek od prolaznih zadovoljstava? Je li sreća subjektivna? Trebamo li je tražiti i može li ona rasti? Mogu li patnja i sreća koegzistirati? Da bi odgovorio na ova pitanja, Frédéric Lenoir nudi ovo filozofsko putovanje. Ova knjiga je izazovna šetnja s velikim mudracima Istoka i Zapada, šetnja Epikurovim vrtovima užitka gdje odjekuju riječi Montaignea i Zhuang Zhua, gdje se susreće umirujući osmijeh Bude i Epikteta, gdje se može osjetiti veselje Spinoze i Etty Hillesum. To putovanje, obogaćeno konkretnim primjerima i najnovijim saznanjima iz područja neuroznanosti, pomoći će nam da živimo bolje i naučimo kako biti istinski sretni.

Autor u Zaključku piše: "Ovu sam knjigu započeo sociološkom definicijom sreće: biti sretan, to znači voljeti život kakav vodimo. Ako bih na kraju ovoga putovanja morao dati osobnu definiciju sreće, rekao bih da to jednostavno znači voljeti život. Ne samo život kakav vodimo ovdje i sada i u kojemu nas možda očekuju neka zadovoljstva, nego život kao takav. Život koji nam sutra isto tako može donijeti radost ili tugu, ugodan ili neugodan događaj. Biti sretan znači voljeti život, cijeli život: sa svim njegovim usponima i padovima, tračcima svjetlosti i mračnim fazama, s užicima i mukama. To znači voljeti sve životne dobi: nedužnost djetinjstva i krhkost starosti; sanjarenje i slomljeno srce u tinejdžerskim godinama; punoću i bolne kosti u zreloj dobi. Znači voljeti rođenje, a isto tako voljeti i smrt. Znači u potpunosti i bez suzdržavanja proživljavati tugu, kao i potpuno i bez suzdržavanja uživati u svim dobrim trenucima koji nam se nude. Znači potpuno i otvorena srca voljeti svoje bližnje. Znači intenzivno živjeti svaki trenutak."

Za kršćansku religiju pojam vjere od središnjeg je značenja - biti kršćanin znači isto što i biti vjernik. No što znači pojam "vjera" u kršćanskom smislu? Što je potrebno da bi se moglo reći: credo - vjerujem? Je li vjera samo Božji dar ili je i stvar razuma? Što proces vjere drži životnim? Koju ulogu Crkva ima u vjeri? Isključuju li se međusobno vjera i sumnja?

Christoph Böttigheimer odgovara na ta temeljna pitanja. On razjašnjava kršćansko "shvaćanje vjere" i pita o mogućnostima "posredovanja vjere". Pritom uzima u obzir i biblijske i teološko - povijesne nalaze, kao i konfesionalne napetosti te ekumenska približavanja. Polazeći od pitanja o razumu, o Crkvi kao zajednice vjere, o religioznom iskustvu, Böttigheimer  razrađuje sistematsko - teološku teoriju o slobodnom, odgovornom činu kršćanske vjere.

Kardinal Kasper ovom knjigom čitateljima još više i dublje približava papu Franju po njegovoj karizmi, posebnosti i evanđeoskim krjepostima koje je prepoznao i suvremeni svijet, no on to čini analitički i postupno objašnjavajući korijene i perspektive teologije pape Franje.

Nakon što nas upoznaje s tim, kako ga on naziva, „papom iznenađenja“ koji je ujedno i papa kontinuiteta ali i reforme te se određuje prema korijenima njegove europske i argentinske teologije, pisac nas upoznaje s dvama stožernim stupovima života i djelovanja pape Franje: s izvorno evanđeoskim ishodištem kao temeljem radosti i s milosrđem kao ključnom riječi čitava njegova pontifikata.

No, osim toga on u ovoj knjizi nudi uvide u papinu ekleziologiju, nudi perspektive moguće crkvene obnove kao i ekumensko, odnosno međureligijsko  viđenje onoga što i kako djeluje papa Franjo da bi na koncu ponovno oštricu vratio temeljnim odrednicama Franjinih zauzimanja: Crkva treba biti siromašna za siromašne. „Papa Franjo ne uklapa se ni u jednu crkvenopolitičku shemu, liberalnu ili konzervativnu. On jamči novi početak u dugoj povijesti papa, i upravo kao takav za mnoge je ljude nositelj nade i dar neba“, kaže kardinal Kasper.

Ovo remek-djelo o životu sv. Franje Asiškoga, jednoga od najomiljenijih svetaca svih vremena, proizišlo iz pera njegova redovničkoga subrata, sveca i naučitelja Crkve, velikoga filozofa i teologa, sv. Bonaventure, dragocjen je dio bogate duhovne i kulturne baštine kršćanstva. Napisan na temelju izvještaja Franjine subraće i službenih zapisa o čudima koja su se dogodila po njegovu zagovoru, ovaj životopis pruža temeljit i vjerodostojan uvid u vrijeme, mjesto i događaje Franjina života, ali i u samu njegovu osobnost. Što je pokretalo ovoga velikana, otkuda je crpio snagu, ustrajnost i pouzdanje? S iznimnom pažnjom za točnost i detalje, ali nadasve književnom ljepotom, o tomu progovara ovo djelo koje uvijek iznova oduševljava čitatelje svih generacija. Njegov autor, sv. Bonaventura, "serafski naučitelj", također je velikan Crkve koji svojim naukom i životom stoji uz bok velikomu Tomi Akvinskomu. Stoga se uz Život svetoga Franje u ovoj knjizi nalazi i opsežna biografija sv. Bonaventure koju je sastavio prevoditelj o. Damjan Damjanović i u kojoj nam je približio život, misao i osobnost toga velikog čovjeka.

 Ovoj su knjizi polazište moja predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Uvidjevši da nedostaje na hrvatskom jeziku teoloških tekstova koji se izričito i sustavno bave problematikom kršćanske objave, odlučio sam u ovoj studiji produbiti metodološke i sadržajne aspekte teologije objave uzimajući u obzir recentnu teološku refleksiju.

 Prva je zadaća ove knjige pružiti jednu zaokruženu i cjelovitu viziju teoloških sadržaja i problema vezanih uz teologiju objave. Zbog toga je struktura knjige podijeljena tako da čitatelju pruži jasan pregled svih ključnih tema vezanih uz ovaj središnji traktat temeljnog bogoslovlja. Imajući u vidu svu složenost postavljene teme, studija predstavlja pokušaj doprinosa njezinu rasvjetljivanju u petnaest poglavlja, razvrstanih u tri zasebna dijela.

 U prvom dijelu knjige, Temeljno bogoslovlje kao teologija objave, nastoji se kroz četiri poglavlja definirati pojam i zadaća teologije od antike preko srednjeg vijeka pa do današnjih dana, zatim opisati povijesni nastanak, razvoj i ciljeve temeljnog bogoslovlja kao teološke discipline, te posebno istaknuti značenje „objave“ kao temeljne kategorije kršćanskog samorazumijevanja. S tim u svezi razmatraju se neke srodne i nezaobilazne teme za temeljno bogoslovlje kao što su odnos vjere i razuma, teologije i filozofije, istine i uma.

 U drugom se dijelu, Božji tragovi: biblijsko svjedočanstvo objave, također kroz četiri poglavlja osvjetljuju temeljne odrednice i značajke Božje objave u Svetom pismu, počevši od Starog zavjeta pa sve do radikalne novosti božanske objave očitovane u povijesnoj osobi Isusa Krista, koja svoj vrhunac dostiže u pashalnom otajstvu križa, smrti i uskrsnuća Kristova.

 Treći i glavni dio knjige, Sustavno-teološko razmišljanje o jedinstvenosti i specifičnosti kršćanske objave, kroz sedam poglavlja daje uvid u razumijevanje Božje objave u kršćanskoj teologiji i nauku Crkve. Najprije se donosi povijesni pregled teološkog i doktrinarnog shvaćanja kršćanske objave: od patrističkog doba i srednjeg vijeka, preko tridentskog razdoblja i prosvjetiteljstva, sve do koncilske obnove, u kojemu je moguće razabrati epifanijsko, teoretsko-instruktivno i komunikacijsko shvaćanje objave. Zatim se jasno ističe promjena paradigme koju je Drugi vatikanski koncil donio u razumijevanju objave, analizirajući prvo poglavlje dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum. U tom kontekstu izdvajaju se bitne odrednice koncilskog shvaćanja objave kao što su relacijsko, povijesno, sakramentalno i osobno poimanje kršćanske objave.

 U ovom trećem dijelu također se obrađuju neke nezaobilazne teme vezane uz teologiju objave poput ontološkoga, epistemološkog i teološkog statuta objave, teoloških modela posredovanja istine objave (na temelju trojice relevantnih teologa: Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Johanna Baptista Metza), zatim odnosa Kristove objave, religijskog pluralizma i međureligijskog dijaloga, pitanja Božjeg djelovanja u svijetu, uključujući odnos prirodnih znanosti i nadnaravnosti Božjih čina, te naposljetku odnosa objave i ljudskog iskustva, to jest pokazivanja smisla Božje objave za čovjeka, međuljudske odnose i shvaćanje svijeta i povijesti.

 U obrađivanju ovih brojnih, raznolikih i zahtjevnih tema, nastojao sam povezati teologiju objave s konkretnom egzistencijom današnjeg čovjeka suočena s mnoštvom novih pitanja i izazova, poglavito onih koji dolaze iz suvremenih znanstvenih spoznaja (dinamičko-evolutivne vizije stvarnosti) i pluralističkih svjetonazora.

 Cjelina je knjige koncipirana više propedeutički nego sustavno, svjesno je mnogo toga tek nagoviješteno, tako da ova studija ne može biti više od svojevrsnog uvoda u teološki traktat o kršćanskoj objavi. Nadam se da će čitatelji u ovoj knjizi prepoznati i neka svoja pitanja te naći poticaje za daljnje samostalno istraživanje i spoznavanje. Dok od srca zahvaljujem recenzentima knjige na njihovim savjetima i sugestijama, želim da ova fundamentalno-teološka studija o kršćanskoj objavi bude od znanstvene i duhovne koristi studentima teologije, svećenicima i vjernicima laicima.