Nakon smrti Boga, nakon kraha utopija, na kojem duhovnom i moralnom osloncu želimo graditi svoj zajednički život?  Želimo li postupiti poput odgovornih bića, potreban nam je pojmovni okvir koji se ne bi temeljio jedino na našim riječima, što je lako, nego i na našim djelima. Upustivši se u traganje za tim okvirom dospio sam do jedne struje misli i osjetilnosti – humanističke inačice prosvjetiteljstva. Tijekom tri četvrtine stoljeća, naime u godinama što su prethodile 1789., dogodio se velik prevrat koji je, više od ijednog drugog, odgovoran za naš sadašnji identitet. Prvi put u povijesti ljudska su bića odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i dobrobit čovječanstva označiti kao krajnji cilj svog djelovanja. Taj je pokret krenuo iz cijele Europe, ne iz samo jedne zemlje, i našao svoj izraz u filozofiji i politici, u znanostima i umjetnosti, u romanu i autobiografiji.

 
Prosvjetiteljstvo pripada prošlosti, s obzirom na to da je postojalo stoljeće prosvjetiteljstva; pa ipak, za nj se ne može reći da je „prošlo“ jer ono ne označuje neko povijesno određeno razdoblje naučavanja, već pristup pogledu na svijet.

Knjiga Ideja kulture svojevrsni je fundamentalni opći uvod u aktualno stanje znanosti i kritičke svijesti o fenomenu kulture, na svim razinama praktične pojavnosti, življenja, promišljanja i prakticiranja kulture. Eagleton koji dolazi iz primarnog područja književne i estetičke teorije te kritičke teorije kulturnog stvaranja poduhavtio se zadatka koji, dosita, nije nimalo lak: da pokuša ploveći površinom, ali i širinom fenomena kulture zahvatiti u pojedina bitna kontrapunktna sidrišta mišljenja i argumentacije o kulturi, za koju tvrdi da je relevantna kako "slijeva" tako i "zdesna". Time je na samom početku rasprave uklonio možebitne invektive o idelogijski zasnovanim argumentima, što mu se kao angažiranom misliocu nerijetko spočitavalao. Naprosto, tema knjige jest - kultura, izvan pretpostovke o njenoj konačnoj instrumentalnoj vrijednosti. Kulturu, međutim, ne poima kao transcendentalno carstvo nego kao funkciju humanosti...

Osebujnost izražaja Bernarda Williamsa, jednog od najistaknutijih britanskih filozofa 20. stoljeća, dolazi kako u sadržaju njegova djela ‒ osobito u području etike, gdje je ostavio najdublji trag ‒ tako i u stilu filozofiranja te pogledima na narav i doseg filozofije.

U ovoj knjizi, prvome hrvatskom prijevodu nekoga Williamsova djela, sabrano je dvadeset i pet tematski i metodologijski raznolikih rasprava o značenju povijesti filozofije te o etici, metafizici, filozofiji jezika i filozofiji religije u djelima velikih mislioca poput Parmenida, Sokrata, Platona, Aristotela, Descartesa, Humea, Sidgwicka, Nietzschea, Collingwooda i Wittgensteina.

Williamsove interpretacije spomenutih mislilaca iz prošlosti iznimno su oštroumne i sastavljene s izrazitim osjećajem za smisao i probleme povijesti filozofije čiju zadaću autor otkriva u njezinu neopterećenu i distanciranu pogledu na današnje filozofske preokupacije.

Prijevod Williamsove knjige popraćen je uvodom Mylesa Burnyeata, priređivača engleskog izvornika ovoga djela (The Sense oh the Past. Essays in the History of Philosophy, 2006), iscrpnim pogovorom prevoditelja Filipa Grgića o autorovu djelu i njegovu pristupu problematici povijesti filozofije te cjelovitom autorovom filozofskom bibliografijom.

(Preuzeto sa stranica Matice hrvatske)

Knjiga "Znanje i epistemičko opravdanje. Uvod u epistemologiju", predstavlja značajno djelo s područja filozofije, jer se u njoj autor bavi jednom od središnjih i tradicionalnih filozofskih disciplina – epistemologijom, koja zauzima važno mjesto, ne samo unutar filozofije, nego i puno šire.

Knjiga se sastoji od pet glavnih dijelova: 1. Istinitost, vjerovanje i znanje; 2. Izvori, vrste i područja znanja; 3. Opravdanje i znanje; 4. Znanje i opravdano vjerovanje; 5. Mogućnost znanja; Svaki dio je dalje podijeljen na poglavlja. U njima autor obrađuje cjelokupnu problematiku spoznajne teorije iz najsuvremenije perspektive, vodeći računa o najznačajnijim teorijama i argumentima iz povijesti filozofije.

Osim što je u knjizi detaljno prikazao i obradio sve važne teorije i argumente druge polovice 20. stoljeća, u knjizi su zastupljeni i najnoviji argumenti u području epistemologije. Naročita pažnja posvećena je tipologiji opravdanja na inferencijsko (putem zaključivanja) i neinferencijsko (izravno na osnovi iskustva ili racionalne intuicije, odnosno putem pouzdanih procesa proizvodnje vjerovanja ili indikacije istinitosti) te relacijama između logičkih, probabilističkih i epistemičkih svojstava, uključujući i niz paradoksa koji proizlaze iz tih relacija.

Napisana na pristupačniji i jasniji način, ova knjiga postavlja nove standarde na području epistemologije, i stoga je prikladna ne samo profesionalnim filozofima i studentima filozofije, nego može poslužiti i psiholozima koji se bave nekim od oblika spoznajnih procesa, te ostalima koji se bave "kognitivnom znanošću".

U ovoj knjizi pet kardinala Katoličke Crkve i četiri druga stručnjaka pozabavili su se vrlo aktualnom temom braka te time kako u Crkvi uskladiti vjernost nauku i milosrđe u pastoralnoj praksi prema rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima. Priloge su napisali kardinali Walter Brandmüller, Raymond Burke, Carlo Caffarra, Velasio De Paolis, CS, i Gerhard Müller te stručnjaci Robert Dodaro, OSA, Paul Mankowski, SJ, John M. Rist i nadbiskup Cyril Vasiľ.

Autori donose svoje bogatstvo znanja i stručnosti kako bi odgovorili na pitanja koja zanimaju najširi krug vjernika: Koji je izvorni Božji plan za brak? Mogu li rastavljeni primati pričest? Što je to postupak za proglašenje ništavosti ženidbe i koji su temelji za pokretanje takvoga postupka? Mogu li rastavljeni i ponovno civilno vjenčani sudjelovati u životu Crkve? Je li moguće da Crkva prihvati "milosrdno rješenje" Pravoslavne Crkve, koja u nekim slučajevima dozvoljava sklapanje drugoga braka? Pitaju se također bi li odustajanje od nerazrješivosti ženidbe dokinulo poteškoće s kojima se kršćani suočavaju u suvremenomu svijetu te istražuju postoji li u Bibliji i u nauku crkvenih otaca neka vrsta "tolerancije" civilnih brakova sklopljenih nakon rastave.