Ove godine navršilo se 60 godina od smrti dr. Andrije Živkovića, đakovačkog svećenika, koji je nakon svećeničkog ređenja u svojoj biskupiji obnašao više službi, a potom postao redoviti profesor moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga nam otkriva dr. Andriju Živkovića kao čovjeka koji se zanimao za mnogo područja: od moralne teologije, filozofije i književnosti do dogmatske teologije, psihologije i srodnih znanosti. Ona također pokazuje Živkovićev odmak od noldinovskog koncepta morala dužnosti utemeljenog na autoritetu i približavanje moralu kreposti, osobito u svjetlu teološke misli sv. Tome Akvinskog i poimanja savjesti kao kreposti razboritosti. Zahvaljujući pronalasku Živkovićeva osobnog Dnevnika, u knjizi se donosi ispravak više netočnih podataka o njegovu životu i radu, ali i omogućava bolje razumijevanje vremena u kojem je živio te daje uvid u njegova osobna promišljanja i filozofsko-teološku misao. Razumljiviji nam je i veliki zaokret koji je učinio kad je, umjesto uobičajenih latinskih priručnika moralnog bogoslovlja, za svoje studente na Fakultetu u Zagrebu te za svećenike u pastoralu prvi sastavio i objavio Katoličko moralno bogoslovlje, priručnik moralne teologije na hrvatskome jeziku u tri sveska.

Ovaj dokument objavio je još, sada već, sveti Ivan Pavao II. 1989. godine, a razloge je naveo sam u uvodu: „O stotoj obljetnici objavljivanja enciklike Quamquam pluries pape Leona XIII. i tragom višestoljetnog čašćenja svetog Josipa, želim vam, draga braćo i sestre, ponuditi na razmatranje neka razmišljanja o čovjeku kojemu je Bog 'povjerio na čuvanje svoja najdragocjenija i najveća blaga' (…) Uvjeren sam, naime, da će ponovno razmišljanje o sudjelovanju Marijina zaručnika u Božjem planu spasenja omogućiti Crkvi, koja zajedno s cijelim čovječanstvom kroči prema budućnosti, uvijek iznova pronalaziti vlastiti identitet unutar toga otkupiteljskog nauma, koji ima svoj temelj u otajstvu utjelovljenja. Upravo toga otajstva Josip iz Nazareta bio je 'dionik' kao nijedna druga osoba, izuzev Marije, Majke Utjelovljene Riječi. On je u tome sudjelovao zajedno s njom; on je bio uključen u stvarnost toga spasenjskog događaja; on je bio čuvar iste ljubavi, čijom nas snagom vječni Otac 'predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu“ (Ef 1,5)“.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

U povodu 50. obljetnice Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice katoličkoga vjeronauka u školi te, kako navode, „zauzetijega promišljanja o novom shvaćanju župne kateheze“, dvojica vodećih hrvatskih katehetičara, obojica predstojnici Nacionalnoga katehetskog ureda HBK, objavila su ovaj inovativni priručnik pastoralno-katehetskog usmjerenja i kao građu za temeljitiju obnovu 'projekta odgoja u vjeri' u župnoj zajednici.

Svojom osnovnom tezom da je kateheza najuzvišeniji čin kršćanske ljubavi i da je njezin cilj zrelost vjere, autorski dvojac aktualnu krizu kateheze predstavlja kao providnosnu priliku za vraćanje izvornim načelima katehetskog djela Crkve iz kojih je moguće ostvariti nove i plodne pastoralno-katehetske korake. Temeljno usmjerenje autora je da Crkvu treba živjeti kao zajedništvo skromnosti, malenosti, manjine, a katehezu ostvarivati prije svega kao strpljivo djelovanje prema odraslima kojima treba pomoći da (p)ostanu kršćani, te kao djelovanje u župnim vjerničkim krugovima u kojima se sigurno raste u ljubavi, spoznaji, slavlju i zajedništvu.

Ova je studija nastala kao prinos novoj evangelizaciji koju promiču posljednje pape, a zaključujući je autori se i sami pitaju je li moguće premisliti i obnoviti župnu katehezu na drukčijim osnovama, a time i stimulirati 'novo lice' župne zajednice, potvrđujući to riječima pape Franje: „Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo svako evangelizacijsko djelo uvijek je novo“.

Poznati engleski srednjovjekovni svetac Elrad Rivalenski, čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, pred sam kraj svojega života napisao je spis „O prijateljstvu“, u kojemu dolazi do izražaja dubina misli i promišljanja srednjovjekovnog monaha. Svrha djela je podučiti mlađu subraću iz samostana o prijateljstvu. Oslanjajući se na Ciceronov tekst o prijateljstvu, na Jeronimove, Augustinove te biblijske tekstove, Elrad psihološki vrlo promišljeno piše o prijateljstvu u svim njegovim dimenzijama, te posebno inzistira na ravnoteži između razumske i emotivne dimenzije. Prijateljstvo opisuje kao cjeloživotni proces rasta i sazrijevanja čovjeka na području njegovih međuljudskih odnosa. Iako smješteni u srednjovjekovni monaški kontekst, sva zapažanja, savjeti i  upozorenja mogu se vrlo lako primijeniti u životu svakog pojedinca i pokazati mu put izgradnje na tom važnom području ljudskog života.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti

»Timej će možda uvijek ostati najneusporedivije Platonovo djelo, kao što je dugo vremena vrijedio kao njegovo glavno djelo. Takve mješavine svećeničkog dostojanstva i groteskne šale, najviše apstrakcije i najšire empirije, matematike i fantastike ranije nije bilo, a niti se ikada ponovno pojavila. (...) Nijedna prava prirodna znanost ne može postojati bez toga da zna za svoju vlastitu povijest. A u toj povijesti jamačno nema nijednog pojedinačnog pisanog djela koje je djelovalo tako duboko i tako široko kao što je to slučaj s Timejem. Napisati povijest njegova utjecaja bila bi velika zadaća, za koju bi se historijsko istraživanje moralo povezati s prirodoznanstvenim i medicinskim« (Paul Friedländer)

»Platonov dijalog Timej  jedna je od prvih rasprava o filozofiji prirode u cjelokupnoj zapadnjačkoj povijesti, koja je možda više od bilo koje druge utjecala na povijesni hod filozofije prirode i prirodne znanosti. (...) Iznimna, štoviše središnja važnost Platonova Timeja u dugom razdoblju europske povijesti sve do sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, počivala je na kasnije više nikad dostignutoj sintezi kozmoloških, prirodoznanstvenih, psihologijskih, fizio-logijsko-medicinskih spoznaja s onima čisto teoretske, naime ontologijske, teologijske i etičke naravi. (...) U novije vrijeme, poglavito od tridesetih godina 20. stoljeća, učestalo se javljaju pokušaji da se naučavanja izložena u Timeju povežu s najnovijim fizikalnim spoznajama, prvenstveno onima polučenima u obzoru kvantne fizike i teorije fluidnih čestica i polja« (Damir Barbarić).