Nakon odlično primljene knjige istih autora, kardinala Roberta Saraha i novinara Nicolasa Diata „Bog ili ništa“, ova je knjiga posvećena tišini, s jedne strane kao temeljnome preduvjetu vjere i boravka u Božjoj nazočnosti, a s druge strane kao obrani od, kako je već u podnaslovu istaknuto, „diktature buke“.

Razgovor je posvećen papi emeritusu Benediktu XVI, „velikom prijatelju Božjem, učitelju tišine i molitve“, zatim mons. Raymondu Mariju Tchidimbu, negda nadbiskupu Conakryja, „zatvoreniku i žrtvi okrutne strahovlade“ te na koncu „svim bezimenim kartuzijancima, koji gotovo tisuću godina traže Boga“ i na čijoj se tišini nadahnjuje i kardinal Sarah.

Knjiga obiluje dubokim uvodima i divnim svjedočanstvima kršćanskog života i snage tišine, a veliki povod za ovaj razgovor bilo je iskreno  kardinalovo prijateljstvo s mladim kartuzijancem Vincentom-Marie de la Resurrection koji je, prikovan uz bolesničku postelju, živio „u potpunoj nebeskoj šutnji“. Susret s tim redovnikom i snaga koju je na kardinala Roberta Saraha ostavila ta šutnja bila je povod za razgovor o važnosti tišine u ljudskome životu. „Snaga tišine ne bi nikad bila nastala bez brata Vincenta. Pokazao nam je koliko je  tišina u koju ga je bolest uronila omogućivala da sve dublje ulazimo u bit stvari. Božji razlozi su uvijek tajanstveni. Zbog čega je stavio na tako teška iskušenja toga radosnog dječaka koji nije tražio ništa? Čemu bolest tako okrutna, tako silovita, tako bolna? Zašto se dogodio taj uzvišeni susret između jednog kardinala iz crkvenog vrha i bolesnika zatvorena u sobi? Tišina je osolila tu povijest. Tišina je bila dizalo prema nebesima“, piše uvodno novinar Diat.

Ova knjiga čitatelja će uvesti u čudesan i zanosan svijet tišine ispunjen Bogom, a za praktičnu pobožnost nudi i nevjerojatno lijepe „Litanije poniznosti“ koje je, nakon povlačenja s dužnosti državnoga tajnika Svete Stolice, sastavio kardinal Rafael Marry del Vala. ( Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti)

U ovoj knjizi poznati katolički teolog kardinal Leo Scheffczyk, prepoznavajući znakove vremena, daje cjelovit i zaokružen biblijski prikaz Marije kao Bogorodice, Isusove majke i prve učenice, zatim njezine uloge u Crkvi i kršćanskomu štovanju, a potom i prikaz njezina djelovanja tijekom povijesti, sve do suvremenih ukazanja. Posljednju veliku cjelinu ove knjige kardinal Scheffczyk posvetio je ukazanjima u Fatimi, gdje se lako mogu prepoznati sve osobine Marije koje nalazimo u Bibliji i u tradiciji Crkve.

Blažena Djevica Marija od početka kršćanstva ima posebno mjesto u Katoličkoj Crkvi i u povijesti spasenja, no posljednjih desetljeća česte su kritike pobožnosti i štovanja Blažene Djevice Marije kako feminističkih i antikršćanskih struja, tako i u samoj Katoličkoj Crkvi, uglavnom liberalnih teologa, što je rezultiralo svojevrsnom marginalizacijom mariologije. Stoga ovo istinsko teološko i duhovno remek-djelo ne bi smio zaobići nijedan proučavatelj katoličke teologije, kao ni vjernik koji želi napredovati u vlastitoj vjeri i pobožnosti budući da ono daje itekako potrebnu sintezu nauka o Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi.

Nepune dvije godine nakon objavljivanja knjige Božje je ime Milosrđe objavljena je nova jedinstvena knjiga-intervju pape Franje pod naslovom Oče naš, u kojoj Papa tumači riječi i smisao najdraže kršćanske molitve koju je sam Isus naučio moliti svoje učenike.
U ovoj dragocjenoj knjizi papa Franjo jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava molitvu Očenaša odgovarajući na pitanja što mu ih postavlja o. Marco Pozza, poznati teolog i zatvorski kapelan. Ovaj otvoren i prisan razgovor te brojna konkretna pitanja upućena Papi omogućuju svima dublji pogled na dobro poznatu molitvu te njezino sveobuhvatno razumijevanje i primjenu na svakodnevnicu svakog čovjeka. Tumačeći pažljivo i redak po redak molitvu Očenaša papa Franjo povezuje pojedine zazive molitve sa stvarnim životom te iznosi brojne zgode koje je doživio kao svećenik i kardinal u Buenos Airesu, ali ujedno iznoseći i nemire i nade muškaraca i žena današnjice. Sve to ovu knjigu čini vrlo životnom i korisnom svim ljudima budući da ona omogućava da Isusova molitva Očenaš postane vodič za život pun smisla i svrhovitosti.

(Preuzeto sa stranica Verbuma)

U predgovoru knjige autor upozorava da razmatranja u knjizi nemaju nikakve pretenzije za sustavnim tumačenjem katolicizma. Budući da se život ne da strpati u pojmovne ladice sustava, tako ni vjera, jer je vjera život u Kristu. Promišljanja nastoje izreći život Katoličke crkve, kako bi katolici mogli pomoću toga izričaja još više živjeti život Crkve. Autor se nada da će ti ograničeni i skromni teološki izričaji biti životni, da će ipak zračiti životom, življenjem Katoličke crkve. U predgovoru se također ističe da teološki izričaji u knjizi ovdje imaju oblik teza. Takav pristup katolicizmu u obliku teza, unatoč njegovoj slabosti zbog nepotpunoga teološkog obrazlaganja, čini nam se puno prikladnijim u ovom vremenu razvodnjavanja katolicizma i vjere u Isusa Krista. Tezama se želi dati jasnoću katolicima, podsjetiti ih što je bit katolicizma, kako bi i sami bili više katolici, kako bi se zahvalno divili ljepoti i snazi katolicizma.

Zbornik je dvojezični, hrvatsko – engleski, a urednici su izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Šimo Šokčević. Sadrži devet radova koji žele ponuditi nadahnjujuće poticaje za razumijevanje melankolije, kao i za prevladavanje različitih oblika depresije.

„ Melankolija je jedan od pojmova bez kojih je vrlo teško razumjeti europsku kulturu. Gledajući kroz povijest, melankolija je oduvijek bila središnja kulturna tema, prisutna u filozofiji, teologiji, umjetnosti, književnosti još od antičkih vremena, kroz srednji vijek, u renesansi, romantizmu pa sve do aktualnih psihosocioloških shvaćanja melankolije kao depresije. Pojam melankolija prvotno je artikulirao još slavni Hipokrat, a kasnije ga preuzimaju i produbljuju Aristotel, Galen, arapski fizičari i dr. Melankolija je već od antike pa do danas ambivalentan fenomen. S jedne strane predstavlja nešto pozitivno, svojstvo velikih, izvrsnih ljudi, a s druge pak strane nešto negativno, svojstvo osoba koje su se otuđile od bogova, Boga, ljudi i samih sebe. Stoga i prilozi u ovom zborniku tematiziraju oba vida toga tako složenoga fenomena. Pod pozitivnim vidom uglavnom se o melankoliji progovara u renesansnom kontekstu. Možemo izdvojiti talijanskoga filozofa Marsilija Ficina koji je isticao da je melankolija karakteristika mislilaca i filozofa. To njegovo promišljanje pokazat će se kao iznimno utjecajno na oblikovanje pozitivnoga viđenja melankolije u različitim oblicima. Tako se smatra da je on utjecao i na poznatoga slikara Albrechta Dürera, napose na njegovo djelo Melankolija. U književnosti vrijedi spomenuti Miltonovu poemu Il Penseroso u kojoj autor na osobit način slavi melankoliju. Također, u Shakespeareovu Hamletu vidimo prikaz melankoličnoga junaka čije je otuđenje i neodlučnost možda najbolja alegorija modernoga subjektiviteta danas, u 21. stoljeću. Općenito gledajući, može se primijetiti da je melankolija u povijesti bila neki oblik pomodarstva, pokazatelj svojevrsnoga glamura, raspoloženje koje je poželjno i koje može biti izvor stvaralaštva. Kasnije je, u britanskom i njemačkom romantizmu, melankolija krucijalna tema u Goetheovim Patnjama mladoga Werthera te u Keatsovoj Odi melankoliji. Kant također vrlo pozitivno piše o melankoliji u svome djelu O lijepom i uzvišenom. Barem se na tome tematskome stupnju melankoliju promatra kao intenzivnu refleksiju gdje da bi osoba mogla istinski cijeniti ljepotu ili iskustvo ljubavi, ona mora poznavati melankoliju…“ (Iz Predgovora)