Istraživanjem na projektu »Bioetika i kultura« pronađeni su podaci o liječnicima koji su u povijesno-kulturnom razdoblju od nastanka prvog medicinsko-etičkog kodeksa do pojave bioetike istraživali, opisivali i tumačili ulogu znanosti u medicini kao i njen utjecaj na promjenu značenja i dosega medicine. U poglavljima ove knjige prikazan je njihov znanstveni, profesionalni, društveni i osobni doprinos u medicinskoj etici te donesena ocjena kojom im se dodijelio status »preteča bioetike«.

Liječnici o kojima se govori u ovoj knjizi pripadaju najužem izboru, u koji su uvršteni na temelju tri kriterija: prvi, objavljivanje knjige kojom se aktualizira medicinsko-etičke probleme i pitanja odnosa liječnika i pacijenta, odnosa među liječnicima i odnosa medicine i društva; drugi, istraživanje i priznavanje utjecaja društvenih i humanističkih znanosti u rješavanju medicinsko-etičkih pitanja; i treći, aktivno sudjelovanje u rješavanju aktualnih medicinsko-etičkih problema svoga vremena. Kronološkim redom prvi je predstavljen Thomas Percival (1740.-1804.) autor prvog medicinsko-etičkog kodeksa, utemeljitelj medicinske deontologije, političke medicinske etike i aktivni sudionik rješavanja javnozdravstvenih problema. Sadržaj drugog poglavlja čini znanstveno-istraživački rad Elizabeth Blackwell (1821.-1910.) prve žene s diplomom medicinskog fakulteta, zagovornicu spolne edukacije mladih, svjedokinju podcjenjivanja i podsmijeha upućenih ženama koje su željele postati liječnicama, borkinju za ravnopravnost žena u medicinskoj profesiji, društveno-političkom i kulturnom životu. U trećem poglavlju, zahvaljujući radu Richarda Clarka Cabota (1868.-1939.), govori se o nastajanju etike zdravstvene skrbi, priopćavanju istine pacijentima i pružanju zdravstvene usluge siromašnima te o utemeljenju socijalne službe u bolnicama. Sir Williama Oslera (1849.-1919.) knjiga (u četvrtom poglavlju) promovira kao oca moderne medicine, utemeljitelja kliničke etike, nastavnika koji je u svoja predavanja uključivao spoznaje filozofije, teologije i prava, te aktivnog sudionika promjene položaja medicinskih sestara. Posljednje, peto, poglavlje knjige posvećeno je životu i djelu Jonasa E. Salka (1914.-1995.), pronalazača cjepiva protiv dječje paralize i utemeljitelja biofilozofije. U njemu upoznajemo znanstvenika koji jasno iskazuje svoju profesionalnu i osobnu odgovornost za primjenu rezultata istraživanja, osjeća brigu i empatiju za one zbog kojih je istraživanje pokrenuto, suočava se sa strahom od neuspjeha i znanstvenika koji se odrekao sedam milijardi dolara zarade koje su mu ponuđene za patentiranje pronalaska.

„Istina prisutna u svetim tekstovima nije uvijek lako prepoznatljiva. Pokatkad postoje, barem prividno, protivnosti između onoga što se čita u biblijskim pripovijedanjima i rezultata prirodnih i povijesnih znanosti, koje, čini se, proturječe onomu što tvrde biblijski spisi i sumnjaju u njihovu istinu. Očito je da se ta situacija odnosi također na biblijsko nadahnuće: Ako nije istinito to što se priopćuje u Bibliji, kako ona može imati Boga za autora? Polazeći od tih pitanja, Papinska biblijska komisija potrudila se istražiti odnos koji postoji između nadahnuća i istine i utvrditi na koji način sami biblijski spisi obrađuju te pojmove. Potrebno je najprije konstatirati da sveti spisi rijetko govore izravno o nadahnuću, ali neprestano pokazuju odnos između njihovih ljudskih pisaca i Boga i na taj način izriču svoje podrijetlo od Boga. U Starome je zavjetu taj odnos koji povezuje ljudskog pisca s Bogom i obrnuto posvjedočen u različitim oblicima i obilježjima. U Novom zavjetu svaki odnos s Bogom posreduje osoba Isusa, Mesije i Sina Božjega (…). Nakon što je obradila pojam nadahnuća u svjedočanstvima biblijskih knjiga, odnos između Boga i ljudskih autora i kakva je istina koju takvi spisi nama priopćuju, razmišljanje Biblijske komisije zaustavilo se na istraživanju nekih teškoća koje se čine problematičnima s povijesnog ili etičko-socijalnoga gledišta (…) Ovaj dokument Biblijske komisije ne predstavlja službenu izjavu crkvenog učiteljstva o temi, niti namjerava izložiti cjelovit nauk o nadahnuću i istini Svetoga pisma, nego samo priopćiti rezultate pozornoga egzegetskog istraživanja biblijski tekstova s obzirom na njihovo podrijetlo od Boga i njihovu istinu“, piše o ovome dokumentu predsjednik Papinske biblijske komisije kardinal Gerhard Müller.

Znanstveni zbornik radova »U jedinstvu, slobodi i ljubavi« povodom 25. obljetnice biskupske službe Želimira Puljića, zadarskoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, priredio je mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH. Nakon uvodnoga dijela i čestitke koju je papa Franjo uputio mons. Puljiću povodom 25. obljetnice njegova biskupstva, tumačenja nadbiskupova grba i gesla, knjiga od 527 stranica podijeljena je u tri cjeline. Prvi je dio posvećen životu i djelu nadbiskupa Puljića te donosi deset znanstvenih priloga koji obrađuju njegovo pastoralno, teološko, društveno, znanstveno, odgojno i spisateljsko djelovanje, njegov životopis i bibliografiju. Drugi dio knjige sastoji se od četrnaest priloga, također znanstvene naravi. Obrađuju različite teme koje nisu izravno povezane s nadbiskupovim djelovanjem: filozofske, teološke, povijesne, misiološke, književne i odgojne. Treći dio sadrži spomenarske priloge petorice autora koji su s mons. Puljićem u rodbinskoj vezi ili dugogodišnjim prijateljskim odnosima i sjećaju se odrastanja, upoznavanja, druženja, studiranja i suradnje s njim.

Svoje priloge u zborniku objavilo je petnaest biskupa, od kojih su petorica kardinali (Müller, Erdö, Eijk, Puljić, Bozanić), a među suradnicima je i više bivših nadbiskupovih studenata koje je on zaredio za svećenika. Izdavači su Zadarska nadbiskupija, Dubrovačka biskupija, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i Teološko-katehetski institut u Mostaru, gdje je mons. Puljić više godina bio profesor. 

Angelo Comastri prvi svećenik u papinskoj bazilici Sv. Petra i generalni vikar Njegove Svetosti za grad Vatikan, autor je brojnih djela duhovnog, liturgijskog i meditativnog sadržaja.



Predaja kaže da je Djevica Marija evanđelistu Luki ispripovjedila tajanstvene događaje kojima je bilo popraćeno Isusovo rođenje. Anđelovo naviještenje i Djevičansko začeće, susret s Elizabetom i putovanje u Betlehem. Pojavak anđela i pohod Mudraca. Prikazanje u hramu i hodočašće kada je Isus bio već dječak.

Monsinjor Angelo Comastri stavio se na Lukino mjesto svojim mudrim i dubokim pripovijedanjem te je sebi dopustio pripovijedati o događajima iz Isusova života u kojima je Marija imala presudnu ulogu.

Knjižnica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu obogaćena je djelom Karla Bartha: Die Kirchliche Dogmatik. Ovo monumentalno teološko djelo je snažno utjecalo na cjelokupnu katoličku i protestantsku teologiju.

Djelo se sastoji od četiri sveska podijeljenih u 13 dijelova koji svi zajedno imaju više od 9180 stranica. Prvi svezak posvećen je nauku o Riječi Božjoj. U dva dijela tog prvog volumena Barth naglašava trostruku formu Riječ Božje koja može biti objavljena, napisana i propovijedana. Objavljena je u Utjelovljenju Isusa Krista, napisana je u Pismima, a propovijedana je u crkvenom navještaju. Drugi svezak objašnjava nauk o Bogu. U prvom dijelu toga sveska ističe se da je Boga moguće spoznati jedino polazeći od Božje inicijative da objavi samoga sebe. Govoreći o Božjoj stvarnosti naglašava da je Bog »onaj koji ljubi u slobodi«. Zatim izlaže u čemu se sastoji »savršenost Božje ljubavi« (milost, svetost, milosrđe, pravednost, strpljivost i mudrost) i »savršenstvo Božje slobode« (jedinstvo, sveprisutnost, stalnost, svemogućnost, vječnost i slava). Drugi dio ovoga sveska posvećen je Božjemu izabiranju, pod čim je Barth podrazumijevao nauk o predestinaciji. Transformirajući nauk vlastite kalvinističke tradicije on pitanje izabiranja ili odbačenosti usredotočuje na Krista koji je na sebe uzeo svu odbačenost, a osim toga je onaj koji je izabran i izabire. Njegovo izabiranje vodi do zajednice, do Crkve i samo je u tom kontekstu moguće govoriti o izabiranju ili odbačenosti pojedinca. Treći svezak govori o stvaranju. U prvomu se dijelu toga sveska govori o Božjemu djelu stvaranja, njegovoj dobroti i odnosu stvorenoga prema Božjem savezu. Drugi dio ovoga sveska govori o čovjeku. Isus Krist »stvarni« je čovjek i kriterij prave humanosti, dok treći dio govori o providnosti, sotoni kao »nemogućoj mogućnosti« koji nema budućnosti, kao i o nebu, anđelima i demonima. Četvrti dio trećega sveska posvećen je etičkoj strani nauka o stvaranju. Bog daruje slobodu kako bi se moglo živjeti u zahvalnosti pred njim, sa drugim ljudima, poštujući život i ograničenost. Uspio je još dovršiti tri djela četvrtog sveska i djelomično četvrti dio istoga. Govoreći o pomirenju, u ovom je svesku pisao još o kristologiji, soteriologiji, pneumatologiji, ekleziologiji, opravdanju, posvećenju i pozivu.