Posljednjih pedesetak godina u analitičkoj se filozofiji kao vrlo dinamično područje kojim se bave podjednako religiozni i nereligiozni filozofi posebno istaknula „filozofija religije“. Njezine teme, problemi, i općenito utjecaj, u velikoj su mjeri nadišli britanska i sjevernoamerička učilišta.

Analitička filozofija, zajedno s njom i analitička filozofija religije, proučava se i poučava danas i na brojnim filozofijskim učilištima u Europi. Tako ni Hrvatska nije izuzetak, no za razliku od općenitog analitičkog pristupa filozofiji, analitička filozofija religije još je uvijek, osim nekoliko iznimaka, relativno malo poznata u nas.

Knjiga nastoji pridonijeti što boljem upoznavanju te discipline te na tom tragu, kritički prikazati glavne religijsko-filozofijske pravce i autore. Prvotni primaoci ove knjige nisu profesionalni filozofi religije, već ponajprije studentice i studenti filozofije, teologije, religijske pedagogije i katehetike, religijskih znanosti, kao i svi zainteresirani za religijsko-filozofijska pitanja.

Knjiga je izišla kao suizdanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.

Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjosti 

U ovom dijalogu, vidjet ćete to začas kada se budem vratio na njega, nalazi se sasvim eksplicitno ispitivanje o tome što znači brinuti se o samom sebi, vrlo sistematično ispitivanje u dva dijela: što znači ovo „samom sebi“, što znači „brinuti se“? I zaista imamo prvu teoriju, možemo čak reći, među svim Platonovim tekstovima, jednu zaokruženu teoriju brige o sebi. Ovo se može smatrati za prvo značajno teorijsko izranjanje epimeleia heautou. […] Čini mi se da Platon, platonistički moment, a naročito tekst Alkibijad, svjedoče o jednom od ovih momenata kada se dogodila progresivna reorganizacija čitave stare tehnologije jastva koja je dakle postojala mnogo prije i Sokrata i Platona. Čini mi se da su sve ove stare tehnologije jastva bile, kod Platona, u dijalogu Alkibijad, ili negdje između Sokrata i Platona, podvrgnute jednoj temeljitoj reorganizaciji. Ili, u svakom slučaju: u filozofskom mišljenju, pitanje epimeleia heautou (brige o sebi) preuzima, na potpuno drugoj razini, s potpuno drugačijim ciljem, i s djelomično drugačijim formama, elemente ranijih tehnika.

(Preuzeto sa stranica Sandorf)

Ova se knjiga temelji na javnosti dosada potpuno ili djelomično nepoznatim dokumentima u kojima se govori o bl. Stepincu i Katoličkoj Crkvi koje su kreirala dva totalitarna sustava: nacistički Gestapo i komunističke OZN-a, odnosno UDB-a. Znatan dio izvornih dokumenata koji se nalaze u dosjeu bl. Stepinca, provjereni su i uspoređeni s dosada objavljenim dokumentima. Utvrđeno je da su oni uglavnom tendenciozno korišteni zbog potrebe stvaranja isključivo negativne slike o djelovanju bl. Stepincu i Crkve za vrijeme II. svjetskog rata. (...)

Analizom dosjea bl. Stepinca autor je utvrdio da je njezin sasvim sigurno veći dio ili uništen ili i dalje nedostupan, ne samo znanstvenicima, nego i Hrvatskom državnom arhivu (HDA). (...)

Iako brojna dokumentacija nedostaje, iz dostupnih dokumenata može se izvršiti pouzdana i relevantna rekonstrukcija saznanja koja su Gestapo, OZN-a i UDB-a prikupile o Crkvi i djelovanju svećenstva pod vodstvom bl. Stepincem. Namjera autora bila je analizirati te objektivno prikazati, ciljeve i zadaće koje su sigurnosni sustavi dva totalitarna režima dobili od vladajućih stranaka (u prvom slučaju od nacističkog NSDAP-a, a u drugom od Komunističke partije) u borbi protiv Katoličke Crkve na lokalnoj, ali i globalnoj razini. Naime, njihov odnos prema Katoličkoj Crkvi i bl. Stepincu kao katoličkom nadbiskupu na području bivše Jugoslavije, odnosno NDH-a, samo je lokalni odraz općeg stava dva totalitarizma (nacizma-fašizma i komunizma) prema Crkvi. U dostupnim dokumentima je vidljivo da ni institucije vlasti u NDH, kako ustaške tako i Njemačke, nisu imale pozitivno mišljenje o djelovanju Crkve na području NDH, a posebno ne o djelovanju nadbiskupa Stepinca. U velikom broju dostupnih izvješća, o bl. Stepincu govorilo se u negativnom kontekstu.

Iz predgovora dr. sc. Gordana Akrapa

U izdanju Hrvatske biskupske konferencije, a u nakladi Glasa Koncila, objavljeno je novo, dorađeno izdanje "Katekizma Katoličke Crkve".

Katekizam Katoličke Crkve donosi izlaganje vjere Crkve i katoličkog nauka kako ih nalazimo objavljene i posvjedočene u Svetome pismu, apostolskoj Predaji i crkvenom Učiteljstvu. On je valjano i zakonito sredstvo koje daje sigurne odgovore o katoličkoj vjeri, na koju se poziva u raspravama i u kojoj svaki vjernik treba tražiti odgovore na pitanja koja si tijekom sazrijevanja postavlja.

U Katekizmu su predstavljena četiri stupa katoličke vjere: ispovijest krsne vjere, sakramente vjere, život vjere i vjerničku molitvu. U njemu je, jednostavno, sadržan sav katolički nauk, a usmjeren je na produbljivanje poznavanja vjere, njezino dozrijevanje i ukorjenjivanje u život.

»Katekizam Katoličke Crkve ponuđen je svakom čovjeku koji nas pita za obrazloženje nade koja je u nama i koji žurno želi upoznati ono što vjeruje Katolička Crkva«, napisao je papa Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Fidei Depositum, kojom je javnosti predao Katekizam Katoličke Crkve priređenog nakon Drugog vatikanskog koncila

Epimetej simbolizira čovjeka koji se oslanja na već dogođeno, na ono što dolazi prije njega, što mu je dano, darovano, što kroz ovisnost obvezuje i upravo kao takvo »daje za misliti«. Epimetej označava i povjerenje prema prošlom, povjerenje koje u tradiciji i dogmi vidi golem naboj za daljnje mišljenje i djelovanje. Lako je primijetiti da toga epimetejskog duha nedostaje, kako u društvu, tako i u Crkvi. Previše smo Prometeji, a premalo Epimeteji, previše revolucionari, a premalo primatelji. Premda se kršćanska vjera nalazi onkraj prometejskoga i epimetejskoga, ukoliko uključuje jedno i drugo, dobro je kršćanima posvijestiti upravo taj epimetejski duh.
To će i biti i temeljna nakana ovih »epimeteja« koje žele pokazati kako je kršćanska vjera tek tada istinski prometejska, ako u sebi čuva i njeguje epimetejski duh.

Iz Uvoda