Trebamo li prvu kršćansku umjetnost 3. i 4. stoljeća promatrati kao zasebnu i zatvorenu cjelinu, izvan korpusa antičke, odnosno, rimske umjetnosti? Smijemo li je izdvojiti iz njezina prirodnog okoliša i pretvoriti je u zasebno razdoblje ili zaseban stil? Ova knjiga nastoji pokazati da okolnosti nastanka kršćanske slike niti izdaleka nisu tako jednostavne kako bi se moglo činiti onima koji njezin početak vide u krugu izolirane i progonjene manjine i u proturječju s tradicionalnim repertoarom antičke umjetnosti. Umjesto toga, upoznat ćemo slojevit svijet bogate prošlosti i vizualnog iskustva, koji prolazi kroz izvanredno velike promjene. Za Edwarda Gibbona, to je "revojucija koja će ostati zauvijek zapamćena i čije posljedice i danas osjećaju svi narodi". No, moramo biti oprezni prema interpretacijama koje to razdoblje opisuje kao vrijeme nazadovanja i propadanja, pretvarajući ga u paradigmu dekadencije, odnosno, "trijumf barbarstva i kršćanstva". Upravo će nam razvitak kršćanske umjetnosti pokazati kako je Rim kroz stoljeća tinjajućeg ili neposrednog sukoba, nerazumijevanja i međusobnog optuživanja između rimske države i kršćana, od "babilonske bludnice" u Ivanovom Otkrivenju, u djelu sv. Jeronima postao "najsjajnija luč svijeta" i predvorje Augustinove Božje države. U tom intervalu dogodila se transformacija antičkog svijeta i rođena je kršćanska Europa.