Pastoralna, odnosno praktična teologija je, kao što joj već i samo ime govori, nužno vezana uz pastoralnu praksu. Ona je zapravo teološka praksa u najužem smislu. I kao što cijela teologija kao „filia sui temporis“ traži neprestano prericanje poklada vjere suvremenim i razumljivim jezikom, tako na osobit način praktična teologija nastoji oko stalne prilagodbe izazovima, zahtjevima i aktualnostima svojega vremena, kako teološki govor ne bi ostao „u zraku“, nego kako bi bio razumljiv, imao težinu i odgovarao upravo na ona pitanja koja tište ljude dotičnoga vremena. Upravo je ta misao jasno iznesena također u „definiciji“ praktične teologije donesenoj u „Novom Priručniku“ praktične teologije koji je zajedno sa suradnicima/-cama priredio njemački pastoralni teolog Herbert Haslinger. Tu se jasno govori o praktičnoj teologiji kao teološkoj disciplini „koja je kritički i znanstveno odgovorna; koja polazi od iskustva ljudi (kojima je evanđeoska poruka upućena) kao svojega hermeneutičkoga horizonta i utemeljena je na realnome promatranju kako individualne tako i društveno-strukturne zbilje: ona promišlja ljudsku praksu pod obećanjem i zahtjevom vjere u Boga Isusa Krista koja je ukorijenjena u biblijskoj tradiciji te je smještena u strukturni okvir Crkve kao njezine kritičke instance promišljanja; ona je usmjerena prema ovom cilju: koncepcijski pomoći praksi koja omogućuje određeni individualni i društveni život sukladno čovjekovu dostojanstvu pred Bogom pa stoga ima zadaću posredovati kompetentnost za takvu praksu odnosno za samostalno promišljanje te prakse“. (
Slobodnije uzeto, to smještanje evanđeoske poruke u društveni i vremenski kontekst zapravo je zadaća cijele Crkve kao misijske zajednice, a napose onda teologije, i specifično upravo pastoralne (praktične) teologije kao teološke discipline. Jer, ako za teologiju u cjelini vrijedi da je „solidarna sa svojim vremenom“, onda to i pogotovo stoji za praktičnu teologiju.
(Urednikova riječ)
