Što znači sreća? Ovisi li o našim genima, o slučajnosti, ili pak o našoj senzibilnosti? Može li se stanje sreće očuvati ili se sastoji tek od prolaznih zadovoljstava? Je li sreća subjektivna? Trebamo li je tražiti i može li ona rasti? Mogu li patnja i sreća koegzistirati? Da bi odgovorio na ova pitanja, Frédéric Lenoir nudi ovo filozofsko putovanje. Ova knjiga je izazovna šetnja s velikim mudracima Istoka i Zapada, šetnja Epikurovim vrtovima užitka gdje odjekuju riječi Montaignea i Zhuang Zhua, gdje se susreće umirujući osmijeh Bude i Epikteta, gdje se može osjetiti veselje Spinoze i Etty Hillesum. To putovanje, obogaćeno konkretnim primjerima i najnovijim saznanjima iz područja neuroznanosti, pomoći će nam da živimo bolje i naučimo kako biti istinski sretni.

Autor u Zaključku piše: "Ovu sam knjigu započeo sociološkom definicijom sreće: biti sretan, to znači voljeti život kakav vodimo. Ako bih na kraju ovoga putovanja morao dati osobnu definiciju sreće, rekao bih da to jednostavno znači voljeti život. Ne samo život kakav vodimo ovdje i sada i u kojemu nas možda očekuju neka zadovoljstva, nego život kao takav. Život koji nam sutra isto tako može donijeti radost ili tugu, ugodan ili neugodan događaj. Biti sretan znači voljeti život, cijeli život: sa svim njegovim usponima i padovima, tračcima svjetlosti i mračnim fazama, s užicima i mukama. To znači voljeti sve životne dobi: nedužnost djetinjstva i krhkost starosti; sanjarenje i slomljeno srce u tinejdžerskim godinama; punoću i bolne kosti u zreloj dobi. Znači voljeti rođenje, a isto tako voljeti i smrt. Znači u potpunosti i bez suzdržavanja proživljavati tugu, kao i potpuno i bez suzdržavanja uživati u svim dobrim trenucima koji nam se nude. Znači potpuno i otvorena srca voljeti svoje bližnje. Znači intenzivno živjeti svaki trenutak."