Prvi put se pojavljuje u Raspravi o metodi 1637. u francuskom obliku Je pense, donc je suis. Latinski prijevod Rasprave Descartes je sam redigirao i tiskan je 1644. Francuska rečenica prevedena je na latinski Ego cogito, ergo sum. Budući da je u latinskome upotreba osobnih zamjenica vrlo slična hrvatskoj, Descartes je očito iskoristio tu mogućnost u latinskome da istakne vršitelja radnje, pa bismo mi točno tako trebali učiniti u hrvatskom prijevodu, dakle treba Ja mislim, dakle jesam. Potvrdu za takav prijevod nalazimo u Načelima filozofije, koja su tiskana iste godine dva mjeseca kasnije, gdje nalazimo rečenicu Ego cogito, ergo sum. Zašto Descartes u latinskom tekstu naglašava osobnu zamjenicu i da li je zbog upotrebe riječce ergo riječ o zaključku ili nije? Uistinu se radi o zaključku, ali ne o silogističkom (diskurzivnom), nego neposrednom (intuitivnom). Descartes naglašava ego cogito, jer ego je res koja misli (res je skolastički izraz koji označuje supstanciju). Budući da se ta radnja mišljenja (cogitatio) ne može odvojiti od mene kao stvari (tj. supstancije), to je ujedno glavni atribut supstancije, pa ego kao nositelj toga glavnoga svojstva odnosno kao vršitelj radnje mišljenja mora biti supstancija koja ima esse in se (bitak u sebi) te kao takva egzistira.