Predavanje pod naslovom „Što zove nadu?“ otvorio je prof. Davor Vuković, koji je ujedno moderirao događaj. U izlaganju, prof. Šimić se usmjerio na filozofsko-teološko promišljanje nade u suvremenom kontekstu, problematizirajući sve češću prisutnost teme nade u teološkom diskursu i pitajući znači li to da je nada nestala iz svakodnevnog iskustva. Kontrastirao je poimanje nade u sekularnom i kršćanskom svijetu, naglasivši kako je sekularna nada usmjerena na brzinu, dok je kršćanska utemeljena na iščekivanju.
Izlaganje je bilo strukturirano u četiri dijela. U prvom dijelu predstavljen je pojam nade u zapadnoj filozofiji, s naglaskom na djela Josefa Piepera i Ernsta Blocha. Piper nadu vidi kao pokretačku vrlinu čovjeka koji je “na putu”, dok Bloch u svojoj ideji “docta spes” tumači čovjeka kao biće koje se razvija kroz budućnost. Postavljeno je i izazovno pitanje: ima li Crkva beznađe ako svijet još uvijek ima nadu? Drugi dio predavanja uključivao je filozofiju Gabriela Marcela, koji nadu promatra kao misterij i razlikuje je od želje, ističući njezinu transcendentnu orijentaciju. U nastavku su analizirani doprinosi Jürgena Moltmanna i Josepha Ratzingera te razvoj teologije nade, osobito kroz eshatološke perspektive koje naglašavaju Boga kao Onoga koji dolazi. U završnom dijelu predavanja, prof. Šimić predstavio je vlastitu koncepciju teologije nade, oslonjenu na kapadočansku trinitarnu teologiju i skolastičko razumijevanje hipostazisa. Nada se ostvaruje kroz slobodu i ljubav, a najkonkretnije prebiva u otajstvenom Tijelu Kristovu, gdje poprima svoje puno značenje i ostvarenje. Predavanje je izazvalo velik interes i potaknulo duboka promišljanja o ulozi nade u suvremenom društvu i duhovnosti.
Tekst: Marija Jakopović
Foto: Maria Dragomirović
