Na početku je sve prisutne pozdravio izv. prof. dr. sc. Stanislav Šota, predsjednik organizacijskog odbora. Profesor je ukratko predstavio Završni dokument: „Za sinodalnu Crkvu – zajednica, sudjelovanje i poslanje“. Prvi dio progovara o sinodalnosti kao konstitutivnom elementu Crkve, drugi dio govori o preobrazbi odnosa koji izgrađuju kršćansku zajednicu. Treći dio razlučuje tri povezane prakse: crkveno razlučivanje, procese donošenja odluka, kulturu transparentnosti, izvješćivanja i vrednovanja. Četvrti dio ocrtava njegovanje razmjene darova i prožimanje veza koje kršćane ujedinjuju u Crkvi, a peti dio progovora o formaciji kršćana u misijskoj sinodalnosti. Brojne su krize na svim razinama i strukturama Crkve, posebno kriza sudjelovanja, kriza individualizma, prisutnog nepovjerenja, distance, duologa, kriza između biskupa i svećenika, svećenika (župnika) i vjernika. Profesor je zatim iznio neke brojeve iz Dokumenta u kojima se progovara o ciljevima i nakanama sinode, sinodalnoga puta te naglasio da Sinoda ne završava završetkom zasjedanja, nego da se nastavlja u fazi provedbe. Na kraju govora, profesor je poželio svim sudionicima uspješnost ovoga simpozija.
Nakon profesora Šote, pozdravnu riječ uputio je izv. prof. dr. sc. Davor Vuković, prodekan za financije i organizaciju poslovanja na Fakultetu. Profesor je naglasio kako je sinoda kao pojam prisutna u Đakovu dugi vremenski period. Sinoda je utkana u Crkvu kao konstitutivni element jer ona naglašava zajedništvo. Spremnost na zajedništvo i sinodalnost mora se roditi u pojedincu, a da bi se to ostvarilo, potrebno je osobno obraćenje kao preduvjet eklezijalnom obraćenju. Profesor je potaknuo sve prisutne da pogledaju sebe i svoju spremnost na obraćenje i time doprinesu cjelokupnoj Crkvi.
Uvodno predavanje na simpoziju održao je mons. mr. Ivan Ćurić, pomoćni biskup Đakovačko-osječki na temu: „Stolovi sinodskoga zajedništva. O ozračju i iskustvu sudjelovanja na zasjedanjima opće skupštine ´Sinode o sinodalnosti´“. Biskup je bio sudionik dvaju završnih zasjedanja 16. redovne opće skupštine Biskupske sinode te nam je mogao progovoriti o tim događajima iz „prve ruke“. Glavni motiv kojim se biskup vodio u svom izlaganju bio je motiv stola kao mjesta prisnog zajedništva i kao sakramentalnog znaka i predokusa eshatološke punine blaženstva. Sinoda zapravo nastavlja obnoviteljski duh Crkve koji je započet na II. vatikanskom saboru gdje je rečeno da Crkva mora biti Majka i Učiteljica. Za zasjedanja pripremljeni su Radni dokumenti koje je priredilo tajništvo Sinode na temelju materijala sinodskoga savjetovanja proizašloga iz slušanja. Uvodeći u Sinodu, papa je naglasio da je Duh Sveti protagonist Sinode. Istaknuo je i važnost slobodnog i otvorenog govora poštujući i uvažavajući druge. Velik dio rada bio je raspoređen u manjim skupinama, a metoda rada bio je „razgovor u Duhu“. Ona se sastoji od 3 koraka: svaki sudionik iznosi svoje mišljenje nakon čega je šutnja, zatim svaki sudionik iznese ono što smatra vrijednim u prijedlozima drugih nakon čega je ponovno šutnja te se na kraju sastavlja i oblikuje zajednički pisani zaključak. Rad Sinode doveo je do izrade Završnog dokumenta pod naslovom: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“. Snažno je naglašeno da je svrha sinodalnosti evangelizacija.
Dr. sc. Ivan Benaković održao je izlaganje na temu „Biblijski obzori govora o sinodalnosti: pronaći Krista ili ga nepovratno izgubiti“. Vođen mišlju njemačkog filozofa Martina Heideggera „jezik je kuća bitka“, uveo nas je u svoj rad u kojem je razmotrio jezik kojim Biblija govori o sinodalnosti. Osvrnuvši se na cjelokupni Novi Zavjet, istaknuo je da se na samo jednom mjestu (usp. Lk 2, 44) spominje imenica synodia koja se može prevesti kao skupina hodočasnika ili ljudi koji putuju zajedno. Naime, radi se o potrazi za Kristom u kojoj roditelji otkrivaju osobni identitet i još više se utvrđuju o istini o Kristovoj osobi. Prema tome, može se reći kako je biblijski govor o sinodalnosti govor koji vodi zajedničkom hodu ka otkriću Kristova identiteta i istodobno vlastitog identiteta u odnosu na Krista. Spomenuo je i grčki glagol synodeuo koji, također spomenut na jednom mjestu u Novom Zavjetu (Dj 9, 7), opisuje Pavlov put sa skupinom ljudi prema Damasku, gdje Pavao u susretu sa Kristom otkriva svoj novi identitet. Kao treći važan pojam spomenuo je riječ synoida,koja ispreplitanjem prethodno spomenutih grčkih pojmova, dovodi do otkrića istinskog smisla govora o sinodalnosti. Označava znanje/svijest o nečemu, i kao takva put je otkrića spasonosnoga znanja o Kristu koje vodi otkriću identiteta vjernika u Kristu.
Izv. prof. dr. sc. Tomislav Kovač izložio je svoj rad na temu „Pretpostavka i zahtjevi dijaloga u sinodalnoj preobrazbi Crkve“. Na početku svog izlaganja istaknuo je dijalog kao nezaobilazni dio sinodalnoga crkvenoga procesa. U pripremnim dokumentima Sinode o sinodalnosti stavljen je naglasak na međusobno slušanje i slobodu govora, te je istaknuta važnost „razgovora u Duhu“ koji vodi k zajedničkom razlučivanju i sudjelovanju u poslanju Crkve. Stoga, veliku važnost ima unutarcrkveni dijalog, koji je preduvjet istinskog zajedništva unutar Crkve kao i dijaloga Crkve sa svijetom. Teološki temelj dijaloga jest u (auto)komunikacijskoj naravi Božje objave, koju naziva dijalogom spasenja. Nakon toga naglasio je dijalošku opredijeljenost (poslije)koncilskoga naučavanja Katoličke Crkve, te glavne oblike dijaloga koje Crkva promiče. Veliku važnost ima međureligijski dijalog, koji po djelovanju Duha Svetoga, doprinosi razvijanju kulture dijaloga unutar same Crkve. Dijalog se uči, produbljuje i razvija otvorenošću uma i srca te prakticiranjem.
Posljednje izlaganje prvoga bloka održao je doc. dr. sc. Ivica Jurić na temu „Sinodalno obraćenje i navještaj“. Predavač je govorio o značenju i aktualnosti sinodalnog obraćenja u Crkvi. Prema teološko – pastoralnoj analizi, istaknuo je društveno – kulturalne promjene u kojima se nalazimo i kako čovjek ima sve manju potrebu za transcedentalnim te često traži odgovore na egzistencijalna pitanja u politici i tehnologiji. U zaključnom dijelu predavanja govorio je o naviještanju u današnjem vremenu, u kojem susrećemo oblikovanja novih božanstava koja su zapreka novom navještaju vjere. Izlagač stoga ističe da je smisao sinodalnosti preobrazba Crkve, koja se dijelom provodi i preko preobrazbe navještaja te daje neke konkretne smjernice kako danas govoriti o Bogu u duhu sinodalnosti i doprijeti do sugovornika te ga pri tome oduševiti i učiniti suradnikom u izgradnji kraljevstva Božjega.
Drugi blok predavanja otvorio prof. dr. sc. Nikola Vranješ predavanjem na temu Dinamizmi sinodalnosti u zahtjevnostima pastorala. U uvodu je naveo distinkciju između sinodalnog gibanja, koje je vezano uz pontifikat pape Franje, i sinodalnog procesa, koji je usko vezan uz događaje XVI. Opće skupštine Sinode biskupa u Rimu.Slušanje, prihvaćanje, uvažavanje, dijalog, razlučivanje, uključivanje, podrška i pratnja, dinamizmi su koje je profesor istaknuo kao one koji nisu iznašašće sinodalnoga procesa, u Crkvi postoje kao takvi, ali mogu pomoći unaprjeđenju pastorala i suočavanju s njegovim specifičnostima. Sinoda je dodatno istaknula važnost potonjih stvarnosti. Slušanje je temelj interakcije, glavna oznaka odnosa čovjeka prema Bogu, ono je oznaka Logosa i temeljni stav vjernika pred Bogom, a ponajprije uključuje šutnju. Dr. Vranješ istaknuo je kako se Crkva često, zbog manjka slušanja, nalazi u situaciji da daje unaprijed fabricirane odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja. Stoga je istinsko slušanje temelj rješavanja mnogih problema. Prihvaćanje i uvažavanje na poseban su način istaknuti kao važni dinamizmi u sinodalnu putu Crkve Stoga Crkva mora biti zajednica prihvaćanja, poštivanja i uvažavanja, jer njihov izostanak doveo bi do marginalizacije pojedinih skupina. Logika kojom se Crkva u pastoralu mora voditi jest inkluzivna logika. Dijalog je temeljni teološki pojam, koji je ponajprije oris dijaloške naravi božanskog unutar trojstvenog ozračja. Dijalog je ono što nužno mora određivati odnos Crkve s Kristom i biti sredstvom aktualizacije poticaja Duha Svetoga, koji vodi Crkvu. Dijalog je također najbolji put odnosa između klera i laika. Razlučivanje je temeljna sinodalna stvarnost, a ponajbolje se očituje u odnosu Crkve prema društvu – Bog je onaj koji sam na sebe upućuje logikom okupljanja, logikom inkluzivnosti, rečeno je. Istaknuti dinamizmi predstavljaju važne uporišne točke stabilnoga i unaprjeđujućega angažmana Crkve u budućem (sinodalnom) hodu.
Predavanje na temu „Artikulacija sinodalnosti u partikularnim Crkvama“ održali su izv. prof. dr. sc. Stanislav Šota i Sani Gilja lic. theol. Predavanje je prof. Šota započeo posadašnjenjem trostrukoga nihil sinusa u razmatranjima svetih otaca Ignacija Antiohijskoga i Ciprijana Kartaškog, rekavši kako bez triju stvarnosti koje su u međusobnoj suodgovornosti, ne možemo govoriti o sinodalnosti niti o njezinoj artikulaciji u pastoralnoj svakodnevici. To su: ništa bez biskupa, ništa bez prezbiterskog vijeća i ništa bez sudjelovanja Božjega naroda. Osvrćući se na broj 88 dokumenta Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, profesor Šota kazao je kako se identitet Crkve zamagljuje i poslanje joj se poništava kada se negira potonja logika triju nihil sinusa. Stoga, naglašeno je kako je sinodalni put modus vivendi et operandi, kako partikularnih Crkava, tako i Crkve u cijelosti. Crkvu se treba razumijevati u kontekstu prostora, vremena, kulture gdje se na koncu oblikuje specifičan odnos s Bogom koji spašava, a to se na najizvrsniji način očituje u mjesnoj Crkvi, shvaćenoj kao biskupiji. Upravo se mjesna Crkva predstavlja kao mreža odnosa kroz koju se prenosi i promiče proročki poziv kulture susreta i socijalne pravde. Profesor je naglasio kako sinodski oci žele da mjesne Crkve nastoje hodati u svakodnevici života, primjenjujući konkretne sinodalne metode razgovora u Duhu, razlučivanja i sl., a od teoloških se institucija očekuje da nastave dublje istraživati i tumačiti i razjašnjavati značenje sinodalnosti. Crkva jest i mora biti ona koja sluša, dijalogizira, razlučuje, odlučuje i djeluje napajajući se na Božjoj Riječi te u konkretnosti suosjećanja prema siromašnima i potrebitima. Drugi dio izlaganja, održala je Sani Gilja lic. Theol gdje je iznijela konkretne mogućnosti artikulacije sinodalnih procesa u partikularnim Crkvama te najboljeg odjelotvorenja suodgovornog zajedništva u Crkvi. Proces sinodalnosti odjelotvoruje se u konkretnosti partikularnih Crkava, napose u sudioničkim tijelima i to upravo sinodalnim metodama: savjetovanje i razlučivanje te slušanje – što omogućuje postizanje konsenzusa – izraza Krista koji se uprisutnjuje u Crkvi. Predavačica je naglasila važnost zajedničkog nastojanja oko općega dobra. Također, naglašena je potreba za većim uključivanjem laika u sudionička tijela partikularnih Crkava. Obveza se, naime, promicanja sudjelovanja svih članova partikularne Crkve nalazi u ekleziološkoj naravi Crkve.
O temi „Oživotvorenje duha sinodalnosti u svećeničkoj odgovornosti za dar razlučivanja“, u svojemu je predavanju promišljao prof. dr. sc. Vladimir Dugalić. Dr. Dugalić osvrnuo se na pontifikat pape Franje ocijenivši kako je on u svojoj cjelovitosti jedno sinodalno gibanje, a protekla je sinoda biskupa segment toga gibanja. Papa Franjo svojim je pontifikatom donio mnoge novosti u Crkvu. Profesor je naglasio kako sinodalnost treba postati stil i način života, kojim živimo zajedništvo u Crkvi. Duh se sinodalnosti, ponajviše očituje u stvaranju zajedništva, sposobnosti slušanja i supsidijarnoj odgovornosti. Crkva se treba voditi božanskim, a ne svjetovnim načelima, jer bi inače bila birokratska, a ne Božja. Izražena je zabrinutost poradi podatka kako istraživanja pokazuju da je udio vjernika s kojim svećenici imaju neki vid komunikacije 25%, dok se s ostatkom rijetko susreću, najčešće u blagoslovu obitelji. U tom kontekstu, profesor je parafrazirao evanđeoskom prispodobom o izgubljenoj ovci. Upravo je to slika koja obrazlaže papina nastojanja da u središte pozornosti stavimo siromašne, gladne, marginalizirane, rastavljene, transrodne osobe – odnosno sve one osobe koje su na bilo koji način ranjene i kojima Crkva treba. Istaknuto je kako su dvije riječi koje papa Franjo ponajviše koristi u svim istupima, milosrđe i nada. Milosrđe svakako uključuje oprost, a to je čin žrtve, naglasio je dr. Dugalić. To je pak i slika Boga, koji uvijek prašta jer je apsolutna ljubav, a milosrđe je posljedica našega traženja oprosta. I u tom smislu je potrebno izgraditi sinodalnu kulturu kao oblik življenja koja se živi u ozračju slušanja, istaknuo je predavač. Tako, odgovornost u vidu dara razlučivanja, važne sinodalne odrednice, spušta se na niže crkvene razine i dovodi do toga da su župnici oni koji postaju nositelji odgovornosti za evangelizaciju i konkretan život Crkve. Naglašeno je kako dar razlučivanja zauzima kao pastoralna metoda važno mjesto u potonje opisanoj odgovornosti, te je stoga potrebno pomoći svećenicima da tu odgovornost preuzmu te im pomoći u razumijevanju i primjeni dara razlučivanja u pastoralnom djelovanju.
Posljednje predavanje drugog bloka održala je doc. dr. sc. s. Krista Jasna Mijatović na temu: „Posvećeni život i sinodalnost“. Svoje je izlaganje započela riječima pape Franje: „Sinoda o sinodalnosti je vježba uzajamnog slušanja. Sinodalnost nije poglavlje u priručniku ekleziologije, a još manje pomodna riječ ili slogan koji se ponavlja na sastancima. Sinodalnost je izraz naravi Crkve, njezina oblika, stila i poslanja. Možemo govoriti o Crkvi kao sinodalnoj, ali ne svodeću tu riječ na još jednu definicuju Crkve. Riječ sinoda znači zajedničko putovanje.“
U baštini posvećenog života ad intra postoje mnogi elementi sinodalnosti, kao npr.: izbori, mandati, kapituli, transparentnost itd. Elementi sinodalnosti ad extra mogu se promatrati u dvije perspektive: odnos redovničkih zajednica mjesne Crkve i posvećene osobe u širem kontekstu. Navedena tematika bila je predmet brojnih dosadašnjih istraživanja, a ovo istraživanje je usredotočeno na zapise koje su redovničke zajednice 2022. dostavile Hrvatskoj redovničkoj konferenciji. Zapisi su potaknuti tematskim jezgrama navedenim u Pripremnom dokumentu br. 30 za Sinodu. Odgovori su bili različiti, od pozitivnih do kritičkih.
Neki primjeri:
„Mnogi samostani redovničkih zajednica mjesta su primanja, razgovora i slušanja ljudi. Jedna od najvećih predrasuda koja se događa jest da nam Bog ne može progovoriti preko vjernika laika.“
„Unutarcrkveni dijalog je različit u raznim biskupijama. Postoje dobra i manje dobra iskustva. Ima se dojam da je službenicima Crkve draže surađivati sa civilnim vlastima nego s posvećenim osobama. Ponekad je i nama puno lakše rješavati stvari sa građanskim institucijama nego sa crkvenim.“
„Sestre su u cjelini jako dobro prihvaćene u narodu. Narod ih rado susreće, rado im se obraća za savjete i mišljenje ili dijele s njima terete života, čak i ako nisu vjernici.“ .
Pristigli odgovori redovničkih zajednica govore u prilog mnogim pozitivnim datostima u redovničkim zajednicama u Crkvi u Hrvata i u aktualnoj društvenoj situaciji u Hrvatskoj, a isto tako ukazuju i na mnoge izazove s kojima se redovničke zajednice susreću i koje bi mogle biti mjesta za rast u sinodalnosti.
Posljednji blok predavanja otvorio je izv. prof. dr. sc. Antun Japundžić predavanjem na temu: „Zajedništvo, sinodalnost i ekumenizam“. Profesor je istaknuo da nas dinamizam sinodalna hoda usmjerava prema veću zajedništvu u Crkvi, i to ponajprije prema zajedništvu među članovima unutar Crkve, ali je usmjerenost toga zajedništva i prema drugim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama. Stoga dijalog kršćana različitih konfesija, koji su već povezani i ujedinjeni jednim krštenjem, ima posebno mjesto u sinodalnom hodu Crkve. U tom smislu, sinodalna Crkva jest Crkva dijaloga i veće otvorenosti prema drugomu. Stoga se može reći da je sinodalnost i ekumenizam potrebno promatrati kao putove kojima bi kršćani trebali ići izražavajući tako svoje zajedničko kršćansko svjedočenje u svijetu na još autentičniji način.
Dr. sc. Ivan Pleše održao je predavanje na temu: „Ekumenske implikacije sinodalnoga procesa: od teorije prema pastoralu“.Predavač je istaknuo da sinodalnost, osim što jača koheziju Katoličke Crkve, pruža i priliku za intenziviranje odnosa s drugim kršćanskim zajednicama. Ovo izlaganje istražuje kako sinodalni procesi potiču zajedničko svjedočanstvo u ekumenskom duhu analizirajući dokumente Sinode i njihove potencijalne učinke na lokalni pastoral. Poseban naglasak stavljen je na izazove i prilike koje sinodalnost donosi u kontekstu zajedničkoga pastoralnog djelovanja, poput zajedničkih molitava, karitativnoga rada i zajedničkog odgovora na globalne izazove. Zajednička suradnja među kršćanskim zajednicama ne bi se trebala ograničiti samo na teološke dijaloge, već bi trebalo uključivati i formaciju pastoralnih djelatnika. Glavno istraživačko pitanje ovog izlaganje bilo je: Kako sinodalnost može pridonijeti ekumenskom dijalogu i konkretnom jedinstvu među kršćanima?
Predavanje na temu: „Pastoral škole – potreban oblik ostvarivanja sinodalnosti“ održao je prof. dr. sc. Josip Šimunović. Profesor je naglasio kako Završni dokument Sinode ne donosi izrijekom govor o pastoralu škole, no u određenim brojevima možemo razlučiti izravne i neizravne poticaje za osmišljavanje pastorala škole. Pastoral škole podrazumijeva razne oblike dragovoljnog djelovanja i služenja kršćana koji snagom svoga vjerničkoga identiteta i zauzetosti pridonose humanizaciji škole u različitim dimenzijama njezina ostvarivanja, odnosno života i rada. Predavač je izdvojio neke konkretne brojeve iz Dokumenta u kojima se naglašava važnost djece i mladih za cjelokupni pastoral kao i važnost pastorala škole kao dijela pastorala župne zajednice.
Sljedeće predavanje održao je dr. sc. Igor Jakobfi zajedno sa doc. dr. sc. Ivanom Bendra na temu: „Doprinos socijalnoga nauka Crkve ostvarenju sinodalnosti. Socijalno-evangelizacijski potencijal mladih svećenika u Crkvi đakovačko-osječkoj.“ U izlaganju su predstavljeni rezultati socijalno-etičkoga istraživanja socijalno-evangelizacijskog potencijala mladih svećenika u našoj nadbiskupiji. Ono što je važno naglasiti za socijalni nauk Crkve jest činjenica da je njega potrebno upoznati, prihvatiti te razviti motiviranost za njega, a nakon toga nužno je promicati ga i oživotvoriti u konkretnom crkvenom i društvenom životu. Ono što je anketa pokazala jest da većina svećenika ne pokazuje interes ili pokazuje slab interes za socijalnim naukom Crkve i njegovim provođenjem u pastoralu njihove župe. Nakon predstavljanja rezultata ankete, profesor je iznio neke konkretne smjernice kako pristupiti ovome problemu i raditi na poboljšanju situacije. Kao pozitivne korake, profesor je istaknuo ovaj simpozij, podjelu svim župnicima knjigu „Socijalni nauk Crkve u školi i župi“ te osnaživanje djelovanja Ureda za promicanje SNC-a i društvena pitanja.
Posljednje predavanje održao je doc. dr. sc. Drago Tukara na temu: „Župni Caritas nakon Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske u svjetlu sinodalnosti“. Naša je sinoda izjavila da se hrabro i odvažno razmišlja o karitativnom poslanju Crkve. Caritas mora doprinijeti evangelizacijskom poslanju Crkve. Župni Caritas je određena župa u okviru koje neki njezini vjernici aktivnije provode vrijeme u pomaganju potrebitima na području župe ili šire. Sinoda ne koristi pojam župni Caritas, nego pojam župna karitativna skupina, odnosno odbor. Sinoda kada govori o Caritasu daje snažan poticaj da se jača svijest vjernika za ljubav prema potrebitima. Sinoda predviđa da u župama u kojima još ne postoji treba što prije ustrojiti župni karitativni odbor, a predstavnik neka bude član pastoralnog vijeća. Trebaju promicat svijest solidarnosti i ljubavi prema potrebitima. Danas gotovo sve župe na području naše nadbiskupije imaju imenovan odbor za karitativnu djelatnost u sklopu pastoralnog vijeća. Sinoda je pozvala na odgoj sve vjernike na kršćansku dobrotvornost i na kulturni dijalog te zacrtala put župnom Caritasu.
Tekst: Matej Mlinarić, Marija Jakopović, Jelena Živković, Maria Dragomirović
Foto: Jelena Živković, Ivan Vuković
